Kako osjećaji iz prošlosti utječu na naš život

U našoj prirodi postoji emocionalno-psihološka zadanost, slična onoj biološkoj, što znači da imamo razvojni put od začetka do realizacije naše pune zrelosti. Tijekom njega prolazimo kroz niz faza i podfaza koje moramo svladati kako bismo napredovali motorički, kognitivno i emocionalno. Prolaskom kroz svaku od faza nailazimo na niz prepreka koje nam često aktiviraju strah ili frustraciju, bilo da se radi o prelasku iz puzanja u hodanje ili svladavanju tobogana u parku. S obzirom da sve te prepreke izgledaju u početku veće od nas, od iznimne je važnosti da naši primarni skrbnici budu prisutni kao podrška. U procesu podržavanja djeteta da savladava prepreke i kroz njih raste, jedan od ključnih čimbenika jest – strpljenje. Ukoliko je u određenoj fazi primjerena podrška izostala i nije bilo previše strpljenja, zapinjemo u razvoju i u tom se procesu stvara nešto što nazivamo nedovršenim mjestom. Naše ostale ego funkcije nastavljaju se razvijati, a dio naše psihe ostaje zaglavljen upravo na onom mjestu na kojem smo zapeli. Pošto postoji prirodna zadanost i potreba za dovršenjem našeg procesa sazrijevanja, mi tu našu nedovršenost prenosimo u odraslu dob i pokušavamo je dovršiti kroz partnerske odnose, seksualnost i fantazije, kao i profesionalno i društveno okruženje. Jedan od najčešćih primjera jest taj da od svojih partnera tražimo upravo ono što nam roditelji nisu dali na način na koji nam je bilo potrebno. Tu govorimo o osjećaju nedostatka ljubavi koji onda ultimativno tražimo od naših partnera, odnosno zahtijevamo da nas vole na upravo onaj način na koji smatramo da su nas trebali voljeti naši roditelji. Naravno da drugi odrasli ljudi ne mogu nadomjestiti ono što nam je bilo potrebno u djetinjstvu i tu se otvara prostor za stvaranje sukoba u našim odnosima. Njihov temelj upravo je emocionalna regresija u nedovršena mjesta koja pokušavamo dovršiti u odrasloj dobi. U poslovnom okruženju možemo nesvjesno tražiti potvrdu i priznanje koje možda nikada nismo dobili od naših primarnih skrbnika. Nedovršena mjesta nesvjesno su aktivna tijekom cijelog našeg života, a posebno se aktiviraju kada smo pod emocionalnim pritiskom. Određene vanjske okolnosti, koje nazivamo okidačima, u kratkom nas vremenu emocionalno vraćaju u prošlost. Iako smo odrasli, emocionalno ulazimo upravo u onu dob kada smo povrijeđeni ili nedovoljno dobro zbrinuti. Limbički dio našeg mozga, koji drži stara emocionalna sjećanja, postaje aktivan i mi, usprkos svijesti da smo ovdje i sada, emocionalno postajemo djeca. Izjave poput „ponašaš se kao da imaš pet godina“ najčešće su točne. U slučajevima snažne emocionalne aktivacije, poput nekontroliranog bijesa ili duboke disocijativne tuge, govorimo o regresiji koja nikad nije starija od dvije godine. Često ubojstva na mah, gdje govorimo o emocionalnom blackoutu, dolaze iz najranijeg razdoblja našeg života.

Važnost ovih spoznaja o emocionalnoj regresiji govori nam da, ukoliko ne osvijestimo našu psihološku strukturu, ostajemo emocionalno zarobljeni u prošlosti, neprestano pokušavajući dovršiti i ispraviti ono što se nekad odvijalo pogrešno. Najtužnije od svega jest da može proći cijeli naš život, a da nismo uopće svjesni da smo ostali emocionalno zarobljeni u prošlosti. S obzirom na to da život nudi velik broj mogućnosti za naš razvoj, rast i sazrijevanje, zarobljenost u regresivnom stanju naše prošlosti ograničava mogućnost istinskog doživljaja života onakvog kakav on uistinu jest. U takvoj vrsti regresije, mi emocionalno reagiramo samo na one događaje koje sliče na iskustva iz naše prošlosti i tako ostajemo zarobljeni u njoj.

U pokušaju dovršenja i iscjeljenja mjesta u kojima smo emocionalno zapeli, od svijeta najviše tražimo osjećaje koji potvrđuju našu vrijednost. U partnerstvu tražimo ljubav i poštovanje, a u poslovnom i društvenom okruženju moć i priznanje. Ukoliko to ne dobijemo, najčešće propadamo u užas osjećaja bezvrijednosti. Taj užas dobiva na snazi jer iza toga stoji snažno nesvjesno uvjerenje da ako sam bezvrijedan, neću dobiti ljubav i umrijet ću. Iako za odraslu osobu može zvučati apsurdno, dijete to doživljava kada osjeća da ne dobiva ljubav. Osjeća se bezvrijedno i s tog mjesta kasnije na različite načine pokušava izgraditi osjećaj vrijednosti. Pokušava biti uspješno i kompetentno te će forsirati svoje talente kako bi izgradilo sliku vrijednosti o sebi. U podlozi uvijek tinja strah da će propasti u vrtlog bezvrijednosti i da će život za njega biti gotov. Iz tog straha, ljudi najčešće brane svoj „ugled“, društvenu sliku o sebi, boje se prekida i napuštanja u odnosu, gubitka posla i društvenog statusa. Ispod svega je duboki dječji strah od bezvrijednosti i gubitka ljubavi. S tog mjesta imamo krivo uvjerenje da moramo biti nešto posebno, bolje i vrjednije od drugih. Takvu izgrađenu kompenzaciju onda kasnije moramo braniti, a za to je potrebna velika količina energije.

Izlaz je u osvještavanju naših dječjih nedovršenih mjesta i njihovom pravodobnom prepoznavanju. Moramo razviti suosjećajnog promatrača koji je aspekt odraslog Ja i koji može zbrinuti naš aktivirani nezreli dječji dio. Za to je potrebno vrijeme i ozbiljan rad na sebi. Dobro bi bilo uključiti se u psihoterapijski ciklus, individualni ili grupni, kako bi se pokrenuo proces dovršenja i emocionalnog sazrijevanja.

Bitno je prihvatiti sebe i u osjećajima koji nam nisu ugodni i spoznati da ništa ne moramo i da nismo ništa posebno, da najveće rasterećenje i zrelost leže u ljudskoj običnosti i da je, kao takva, osoba sasvim dovoljna. Prije toga, uz stručnu pomoć, moramo dotaknuti mjesto užasa bezvrijednosti i spoznati da se u stvari ništa strašno neće dogoditi. U konačnici ćemo dobiti sebe onakvima kakvi zaista jesmo, a ne kakvi mislimo da bismo trebali biti.