O depresiji i tjelesno orjentiranoj psihoterapiji

Depresija je oblik psihičkog oboljenja koji svrstavamo u poremećaje raspoloženja. Karakterizira ga sniženo raspoloženje i gubitak interesa za svakodnevne aktivnosti. Dominantni osjećaji su tuga, beznađe i očaj. Simptomi koji se javljaju mogu biti: gubitak zadovoljstva, nedostatak reaktivnosti, rano buđenje, gubitak teka, smanjenje libida. Također, mogu se javiti i poremećaj koncentracije, smanjeno poštovanje i samopouzdanje, pesimizam, ideje o samoozljeđivanju i samoubojstvu. 

Dominantno prevladava jak osjećaj usamljenosti i izoliranosti.

Iako se danas ne može sa sigurnošću pretpostaviti jasan uzrok nastanka depresivnog poremećaja, u dijagnostici se navodi da uzroci mogu biti kombinacija psihosocijalnog i biološkog razloga. U tjelesno orijentiranoj psihoterapiji razlozi depresije objašnjavaju se kroz nekoliko razvojnih čimbenika.

Prvi nastaje vrlo rano, u samim početcima našeg života, u razdoblju kada smo potpuno ovisni o vanjskoj regulaciji i prisutnosti majke kao primarnog skrbnika. Kao što znamo iz rane razvojne psihologije, djetetu je potrebna druga osoba (objekt) za koji se veže kako bi se njegova prirodna psiho-biološka zadanost mogla nesmetano razvijati i sazrijevati. Tu je posebno bitna uspostava emocionalne veze između majke i djeteta, ključne za djetetov razvoj. Ovdje govorimo o ljubavi, jer nečija stvarna emocionalna prisutnost najviši je oblik ljubavi. Ljubav je doslovno glavna sila koja nas izgrađuje u sigurne, stabilne i zdrave osobe. Današnja znanstvena istraživanja iz područja neurobiologije jasno pokazuju koliko emocionalna prisutnost naših skrbnika utječe na razvoj mozga i nastanak neurona. Gotovo većina psihičkih poremećaja sve se više jasno povezuje s neadekvatnim razvojnim procesom našeg mozga, a glavni uzrok je nedostatak aktivnog zrcaljenja i emocionalnog prisustva majke. Potreba da uspostavimo odnos biološki je zadana i dijete se trudi svim silama da se veže za objekt. Ukoliko nema dovoljno kvalitetne prisutnosti, dolazi do protesta koji poznajemo kao plač. Ako i tada nema emocionalnog odgovora, dijete pokušava još jače protestirati ulazeći u vrlo jaku anksioznost. Naposljetku odustaje, to je jedina mogućnost koja preostaje da izađe iz frustracije i raspadanja. Prirodni impuls za posezanjem, koji je razvojno ključan za sposobnost artikulacije i realizacije potreba, zamire. Dijete sada preplavljuje očaj i beznađe. Javlja se uvjerenje da ništa nema smisla i odustajanje postaje glavno obilježje karaktera. S obzirom da smo morali odustati od našeg prirodnog biološkog nagona za posezanjem, a time i od zdrave agresije, naš energetski potencijal se ne razvija i mi postajemo osobe s niskom razinom energije.

Također, stvara se drugo dominanto uvjerenje – da nam druge osobe nisu emocionalno dostupne. To čini osobu duboko usamljenom i izoliranom i smatra se jednim od glavnih uzroka u nastanku depresije. Naravno, ako je naše prvo iskustvo dolaska na svijet bilo da je nemoguće uspostaviti kontakt i da nitko nije tu za nas, to ostaje kao glavna matrica u kontekstu stvaranja odnosa. Upravo ustrajna i kvalitetna prisutnost psihoterapeuta, koji ima sposobnost neverbalne, intuitivne prisutnosti, pružit će depresivnom klijentu iskustvo stvarne emocionalne dostupnosti druge osobe. Tu započinje put oporavka i nade da je ljubav dostupna.

U tjelesno orijentiranoj psihoterapiji rad se temelji prvenstveno na prisutnosti i bivanju s klijentom. Klijentu je potrebno iskustvo emocionalne dostupnosti druge osobe te kroz kontinuirano susretanje s terapeutom koji je dovoljno empatičan i ima sposobnost prihvaćanja klijenta bez pritiska da se mora mijenjati.

U drugoj fazi terapijskog procesa potrebno je polako raditi na aktivaciji impulsa za posezanjem i agresije općenito. To u početku može izgledati teško i frustrirajuće jer osoba koja pati od depresije teško nalazi energiju, volju i motiv da se pokrene. No, malo po malo doći će prvi rezultati. Uz ispravno vođenje, davno zaboravljeni nagoni i impulsi počet će polako prodirati u tijelo i svijest. Sustav će početi primati više energije i doći će polako do integracije našeg nagonskog potencijala. Kako taj proces bude napredovao, simptomi depresije počet će se smanjivati.

U tjelesno orijentiranoj psihoterapiji postoji izreka: „If there is no expresion, then is depression“, odnosno ako nema ekspresije, izražavanja, onda dolazi depresija. To znači da ako imamo obrazac neizražavanja vlastitih stavova, osjećaja, potreba i stanja te potiskujemo svoje prirodne reakcije, nakon nekog vremena možemo završiti s depresijom. Taj proces je postupan i mi ga često ne primjećujemo, no u jednom ćemo se trenutku morati susresti s njime. Puno ljudi pati od nekog oblika depresije, a da toga nisu ni svjesni. U ovom slučaju radi se o kombinaciji potisnute duboke tuge i velike količine neizražene ljutnje. U terapijskom procesu bitno je aktivirati tijelo kako bi olakšali izražavanje ova dva osjećaja, posebno ljutnje. Prostor za rad u tjelesno orijentiranoj psihoterapiji opremljen je strunjačama, velikim spužvastim kockama, obloženim palicama za udaranje i boksačkim fokuserima. Sve to olakšava rad s bijesom čija je integracija od velike važnosti u procesu iscjeljenja i oporavka od depresije i raznih traumatskih iskustava.

Tu isto jasno možemo vidjeti koliko se u tjelesno orijentiranoj psihoterapiji, uz standardne psihoterapijske principe, u proces uključuje i tijelo kako bi rezultati i oporavak bili brži.