O psihoterapiji
Psihoterapija je tretman problema emocionalne prirode psihološkim putem u kojem educirana osoba namjerno uspostavlja profesionalan terapijski odnos i koristi stručne postupke u svrhu uklanjanja, modificiranja ili ublažavanja intenziteta postojećih psihičkih simptoma/poteškoća, u svrhu promjene poremećenih shema ponašanja i poticanje pozitivnog razvoja ličnosti djeteta, adolescenta i odrasle osobe.
- Zakon o djelatnosti psihoterapije u RH
Ljudi u psihoterapijski proces ulaze iz dva razloga. Prvi je taj da ih je natjerala problematika koja uvelike utječe na kvalitetu njihova života. To se prvenstveno odnosi na simptome koji se mogu manifestirati kao blaže vrste psihičkih oboljenja i poremećaja, depresija, anksioznost, razne vrste iracionalnih strahova, fobije, psihosomatski poremećaji, opsesija i kompulzija, ovisnosti i neki oblici seksualnih disfunkcija.
Drugi razlog ulaska u terapijski ciklus proizlazi iz želje za osobnim razvojem. U tom slučaju, klijent dolazi motiviran spoznajom da postoje određena ograničenja koja onemogućuju potpuniju manifestaciju njegovih stvaralačkih potencijala i realizaciju čežnji, želja i ideja u svrhu sretnijeg i potpunijeg života.
U oba slučaja, zadatak psihoterapeuta je da uspostavi terapijski savez, tj. odnos sigurnosti i povjerenja u kojem je moguće kreirati novo iskustvo za klijenta, potpuno drugačije i zdravije od onoga što je bilo njegovo iskustvo tijekom odrastanja.
Kada dolazimo na ovaj svijet, naš razvoj i formiranje najviše ovise o kvaliteti odnosa s najbližom osobom, primarnim skrbnikom, koji je najčešće majka. U toj dinamici odnosa oblikuju se naša temeljna uvjerenja o nama samima, načinu na koji sebe doživljavamo i, nastavno, kako vidimo svoju ulogu u svijetu, na koji način ćemo ulaziti u odnose s drugim ljudima te kako ćemo funkcionirati u njima. Na temelju tog odnosa postavlja se cijela sinaptička arhitektura koja postaje matrica za sva naša uvjerenja i načine na koje gledamo svijet. To nazivamo unutarnjim radnim modelom i po njemu kasnije funkcioniramo u životu, što znači da iskustva iz djetinjstva uvelike određuju naš kasniji život. Mi upravo živimo život i doživljavamo ga kroz već postavljenu matricu nastalu u našim najranijim iskustvima. Ukoliko su ta iskustva bila loša po nas, to će vrlo vjerojatno manifestirati poteškoće u našem kasnijem životu.
Traume uz djetinjstva, zanemarivanje, nedostatak prisutnosti i adekvatnog zrcaljenja negativno će utjecati na oblikovanje Selfa, jasnog i zdravog osjećaja sebe. S obzirom da nam je proces njegova dovršenja u stabilnu i zdravu strukturu razvojno zadan, kasnije se pokušavamo dovršiti kroz životne situacije, partnerske odnose, posao i društvenu ulogu. Nažalost, u tom pokušaju dovršenja koristimo isti model koji nam je poznat i ponavljamo slična iskustva koja smo imali kroz naše razvojne faze. Na taj način samo rekreiramo staru bol i, u gorem slučaju, retraumatiziramo se.
Za pokušaj dovršenja i popravak Selfa potreban nam je siguran odnos i drugačija vrsta zrcaljenja. Terapijski odnos savršena je prilika za to novo iskustvo. Uspostavljanjem terapijskog saveza između terapeuta i klijenta stvaraju se osjećaj dobrodošlice, povjerenja i prihvaćanja i bliskost sa zdravim granicama gdje klijent dobiva priliku biti zrcaljen na drugačiji način. U tom odnosu stvara se pretpostavka za promjenu doživljaja sebe i oblikovanja drugačije slike o vlastitoj vrijednosti, osjećajima i potencijalu. U tom procesu počinje dovršenje Selfa. Ovim želim naglasiti da terapija nije samo metodologija, koja je itekako bitna, već kvaliteta odnosa temeljena na prihvaćanju, sigurnosti i povjerenju.
Unutar prve godine života, djetetov razvoj uvelike ovisi o kvaliteti odnosa s majkom. To razdoblje je važno, jer se tada desna hemisfera našeg mozga ubrzano razvija, a ona je kasnije važna za sposobnost prepoznavanja osjećaja i stanja te njihovu kontrolu i nosi emocionalni dio našeg života. S obzirom da lijeva hemisfera nije razvijena, a bitna je za razvoj naših kognitivnih funkcija, majka i dijete u idealnom slučaju komuniciraju right brain to right brain. Stvara se tzv. limbička rezonanca, odnos sklada, ugode i beskrajne ljubavi. U tim uvjetima, mozak djeteta zdravo se razvija i umrežuje. U psihoterapijskom procesu, mogućnost popravka i promjene stanja klijenta događa se jedino ako terapeut i klijent ostvare right brain to right brain vezu.
Bit terapijskog rada i ideje osobnog razvoja nalazi se u pojmu integracije i istine. Tijekom našeg formativnog razdoblja susrećemo se s nizom neugodnih iskustava koji su bili previše za držati ih u svijesti. Neke od njih nazivamo i traumatskim. Pritisak tih neugodnih iskustava prijeti opstojnosti našeg Selfa pa se moramo udaljiti, odvojiti od te nelagode. Da bismo to postigli, koristimo nekoliko mehanizama obrane poput disocijacije, shut downa i potiskivanja. Taj proces je neizbježan kako bismo sačuvali naš psihički integritet. Problem nastaje kasnije, kada nas ti odvojeni dijelovi počinju napadati u obliku simptoma neuroze ili određenih vrsta poremećaja.
Zadatak psihoterapije je integracija svih tih neugodnih iskustava u strukturu Selfa. Zdravlje osobe očituje se u sposobnosti izdržavanja neugodnih osjećaja u njihovom punom intenzitetu. Terapijski proces sastoji se od građenja sposobnosti izdržavanja samog sebe u najneugodnijim dijelovima, a da se pritom ne raspadnemo. Dobrobit tog procesa je da imamo priliku upoznati sebe na stvarnijem i autentičnijem mjestu, što nam također pomaže da se prestanemo bojati onoga što je u nama, jer sada više nismo sebi nepoznanica. Posljedično, prestajemo se bojati nečega čega smo se bojali prije, shvaćajući da je taj strah bio samo projekcija naših unutarnjih neintegriranih dijelova. Veličina i zrelost čovjeka očituju se u njegovoj sposobnosti da se susretne s istinom, ma kakva ona bila. To smatram najvećom vrijednošću psihoterapije i procesa osobnog razvoja.