O tjelesno orijentiranoj psihoterapiji

Tjelesno orijentirana psihoterapija jedan je od mnogih psihoterapijskih modaliteta koji je priznala Europska asocijacija za psihoterapiju (EAP), krovna institucija za regulaciju statusa psihoterapijskih smjerova u Europi. Također, priznata je i u Republici Hrvatskoj od strane Hrvatske komore psihoterapeuta (HKPT).

Tjelesno orijentirana psihoterapija koristi sve standardne psihoterapijske principe, ali u metodologiju rada uključuje i tijelo. Jedna od bitnih postavki ovog smjera je da sve što naša psiha nije uspjela integrirati, tijelo će preuzeti na sebe. U svom dugogodišnjem psihoterapijskom radu osvjedočio sam se da iza svake tjelesne kronične nelagode ili boli, ukoliko nije došlo do mehaničke povrede, stoji emocionalni kontekst i specifičan set iskustava. S obzirom da se naša psiha brani od neugodnih iskustava, tijelo to sprema kao tjelesni blok, grč ili posturalni imidž. Često ne možemo prodrijeti u nesvjesno samo terapijskim razgovorom pa u određenom trenutku, unutar terapijskog procesa, moramo napraviti tjelesnu intervenciju. To činimo da mobiliziramo tijelo, dovedemo ga u specifične stresne položaje ili aktiviramo protok. Na taj način omogućujemo klijentu da puno lakše nadvlada svoje obrane i otpore te dođe u dublji, ranjiviji i autentičniji dio sebe. Naše tijelo često jasno pokazuje naše nesvjesno, govori nam kroz jezik ugode ili neugode. Bol u tijelu najjasniji je primjer nesvjesnog u nama. Uz dužno poštovanje prema drugim psihoterapijskim modalitetima, nemoguće mi je zamisliti terapijski proces, a da tijelo nije uključeno u njega. Osobni razvoj ili rad na traumama iz našeg života, bez uključivanja tijela, bit će nedostatan i ograničen, pogotovo ako smo usvojili Body/Mind koncept i vjerujemo da su tijelo i psiha usko povezani. Također, uzbudljivo je otkrivati kako uvjeti pod kojima smo rasli utječu na našu tjelesnu konstituciju i posturalnu organizaciju, iz kojih iskusni tjelesno orijentirani psihoterapeut može jako dobro odrediti problematiku klijenta. U tom slučaju, u psihoterapijski proces ulazi se iz dva smjera. Prvi je standardni psihodinamski i analitički, drugi je tjelesni. Kada su u psihoterapiju jednako uključeni psihološki i tjelesni aspekt, dobivamo puno veću sinergiju i učinkovitost.

Tjelesno orijentirana psihoterapija temelji se na četiri osnovna principa: uzemljenje, utjelovljenje, tjelesne intervencije i posturalna organizacija.

Uzemljenje – Sposobnost da izdržimo sve neugodne svjesne i nesvjesne sile unutar našeg bića. To znači da imamo kapacitet da se susretnemo s onim u nama čega se najviše bojimo, a da pritom zadržimo stabilnost i zdrav razum. Analogno tome, tu je pojam gromobrana koji veliku prirodnu silu i naboj na siguran način kanalizira u zemlju, čuvajući pritom kuću od većih oštećenja. Uzemljenje je osnova tjelesno orijentirane psihoterapije. S obzirom da se ona bavi suočavanjem i proradom potisnutih, neintegriranih emocionalnih sadržaja, rad na uzemljenju i stvaranje emocionalnog kontejnera polazna je točka ovakvog terapijskog procesa. Nemoguće je izgraditi osjećaj psihološke stabilnosti bez rada na tijelu. To znači da na uzemljenju radimo kroz prepoznavanje i definiranje neugodnih osjećaja, a paralelno s time jačamo naš tjelesni kapacitet. Što je tijelo jače, mogućnost da izgradimo osjećaj psihološke stabilnosti je veći. Unutar metodologije tjelesno orijentirane psihoterapije postoji niz specifičnih tjelesnih vježbi koje nam pomažu prilikom izgradnje uzemljenja i osjećaja stabilnosti i sigurnosti.

Utjelovljenje – S obzirom da je cilj svakog psihoterapijskog procesa integracija, utjelovljenje je proces dovođenja odvojenih dijelova nas nazad u svjesni um. Često, zbog neugodnih ili traumatskih iskustava u ranom razvojnom razdoblju našeg života, jedini način obrane bila je – disocijacija. Ona označava odvajanje neugodnog iskustva izvan naše svijesti kako bismo otklonili prijetnju i pritisak na naš mladi i krhki ego. Posljedica toga je zamrzavanje ili zaustavljanje prirodnog tjelesno-emocionalnog protoka. Na taj način više ne osjećamo užas i bol, ali zbog toga je naša sposobnost za osjećanje bitno manja, čime naš život gubi na punini, kvaliteti i vitalnosti. S obzirom da su tijelo i emocije povezani, mi se odvajamo i od našeg tijela. Tijelo nam postaje stranac koji sada s nama komunicira putem simptoma neugode ili otupjelošću. Proces integracije događa se u tijelu. Svaki neugodni osjećaj ili susret s traumom jest tjelesni doživljaj. Upravo iz straha od susreta s osjećajima koje smatramo bolnima i opasnima, mi imobiliziramo tijelo, smanjujemo tjelesnu aktivnost. To je najčešći razlog zašto je teško zadržati motivaciju za vježbanje. U suprotnom slučaju, ljudi mogu pretjerano vježbati, često da ne bi osjetili sebe u stanju umirenja. Iz mog iskustva, pokreti i vježbe izvode se mehanički, bez prave povezanosti. Upravo se svjesnim pokretanjem tijela ponovno povezujemo sa svime što je u nama i tako potičemo put prema cjelovitosti našeg bića. Biti u tijelu znači osjećati, biti živ i svjestan svega što se događa u nama. Dobrobit utjelovljenja jest jasnoća naših misli i osjećaja i osnovna je pretpostavka za prisutnost. Iz procesa prisutnosti sudjelujemo u životu ovdje i sada u njegovom punom realitetu, a ne zarobljeni u iskustvima naše prošlosti. Prisutnost je najuzvišeniji oblik ljubavi.

Tjelesne intervencije – Specifičnost ovog modaliteta jest ta da je u terapijski proces uključeno i tijelo. U procesu otkrivanja i susreta s dobro zaštićenim neugodnim osjećajima na stručan način koristimo tjelesne intervencije. To mogu biti različiti položaji ili pokreti koji otvaraju tjelesno-emocionalni protok pa su nam samim time i potisnuti osjećaji dostupniji za proradu i integraciju. Od klijenta možemo tražiti da potisnutu ljutnju izražava udaranjem u strunjaču ili da koristi glas za poticanje izražavanja. U procesu koristimo i svjesni dodir kao alat za aktivaciju ili otvaranje tjelesno-emocionalnog bloka ili za potrebe regulacije autonomnog živčanog sustavu u svrhu umirenja. Ovdje je potrebno naglasiti da je u psihoterapijskom procesu tjelesni dodir osjetljiva situacija, posebno ako su klijentu u djetinjstvu bile prelažene granice na tjelesnoj razini. Kod uspostavljanja povjerenja u odnosu između klijenta i terapeuta, unaprijed se traži dopuštenje i objašnjava se o kakvom se dodiru radi.

Posturalna organizacija – Jedno od najzanimljivijih dijelova tjelesno orijentirane psihoterapije jest spoznaja da naša iskustva u razvojnim fazama našeg djetinjstva utječu ne samo na oblikovanje naših stavova i uvjerenja, već i naše tjelesne i posturalne organizacije. Kada se ego nalazi pod pritiskom, prirodno se pokušava prilagoditi situaciji kako bi izbjegao potencijalno oštećenje ili raspad. U toj fazi prilagodbe sudjeluje i tijelo. Određene mišićne skupine organiziraju se na specifičan način, prateći taj proces prilagodbe. U konačnici, tijelo poprima oblik upravo procesa prilagođavanja na uvjete u djetinjstvu i stvara se tzv. karakterna struktura koja ima svoju tjelesnu i posturalnu karakteristiku. Naše tijelo počinje odražavati naša uvjerenja i stavove temeljene na našim iskustvima. Zauzima se i svojstveno držanje tijela, koja odražava naš posturalni imidž. U tjelesnom terapijskom procesu radi se upravo na osvještavanju i promjeni naše posturalne organizacije. Bitno je naglasiti da ukoliko svjesno i voljno promijenimo naše držanje, mijenja se i naša hormonska slika. To ne možemo održavati trajno jer nas naša uvjerenja, a i muskulatura brzo povlače u stare obrasce. Tu je bitno utvrditi koji mišići u našem tijelu podržavaju negativno uvjerenje te u terapijski proces uključiti tjelesnu aktivnost koja podržava promjenu u muskulatornoj organizaciji, a sve u svrhu promjene starih i nepovoljnih uvjerenja. Na taj način u psihoterapijski proces, osim standardnih psihodinamskih i analitičkih pristupa, uključujemo i tjelesnu aktivaciju i dobivamo snažnu sinergiju psihološko-emocionalnog i tjelesnog pristupa, što uistinu doprinosi bržem i cjelovitijem iscjeljenju osobe. Vježbanje i rad na muskulaturi te dovođenje tijela u optimalnu formu sastavni su dijelovi procesa osobnog razvoja.