Razumijevanje i funkcija otpora u psihoterapijskom procesu

Otpori predstavljaju nesvjesnu prepreku pristupanju u vlastito nesvjesno. Freud definira otpor kao opoziciju terapijskom procesu koji treba nadvladati ili izbjeći. Kasnije otpor postaje sadržaj i sastavni dio terapijskog procesa kojeg treba proraditi.

Otpor nastaje kao prepreka unutarnjem nesvjesnom doživljaju sebe koji ne želimo susresti.

Otpor je također prepreka ili opozicija opservirajućem egu u stjecanju i asimilaciji uvida i time otpor postaje sadržaj i sastavni dio analize osobnosti osobe.

U psihoterapijskom kontekstu otpor se određuje kao prepreka ili opozicija u odnosu s terapeutom kao nositeljem transferne uloge, gdje analiza transfera postaje dio prevladavanja otpora u terapijskom procesu. Otpor možemo odrediti i kao one snage u osobnosti klijenta koje se opiru razvoju terapijskog odnosa kao terapeutom kao nosiocem transfernog značenja. To znači da se u procesu psihoterapije vrlo često aktiviraju oni osjećaji i obilježja prema terapeutu koji su vezani za dinamiku odnosa koju smo imali sa našim primarnim skrbnicima.

U širem kontekstu otpori predstavljaju prepreku u nastojanju za kvalitetnim unaprjeđenjem našeg života. Gdje god ne uspijevamo dovesti naš život u kvalitetniji prostor, uvijek iza toga postoji dio našeg nesvjesnog otpora koji sprječava naš daljnji rast i razvoj.

Prijašnji terapijski pristupi prilazili su problematici otpora na način da ga treba savladati. Kako je psihoterapija evoluirala i došlo je do promjena u terapijskom pristupu, tako se promijenio i pristup radu sa otporom. Umjesto nadvladavanja otpora novi pristup je da otpor treba analizirati i razumjeti njegovu funkciju, te da je cilj rada s otporom njegova prorada i otkrivanje dubljeg nesvjesnog.

Motivi otpora 1.

U središtu otporne aktivnosti jest izbjegavanje unutarnje boli koju mogu izazvati potisnuti mentalni sadržaji kao nosioci pojedinih afekata i nagonskih tendencija prodorom u svijest. Bolni afekti kojima se ego opire mogu biti anksioznost, krivnja, sram depresija kao i njihova kombinacija. U osnovi tih bolnih afekata nalaze se iskustva potisnutih nagonskih impulsa koji imaju tendenciju prodora u svijest. Krajnji motiv otpora mogu biti rana traumatska iskustva kada je ego bio savladan i preplavljen anksioznošću i panikom. To ujedno znači da su preplavljujuća iskustva bila previše za tzv. 'Prozor prisutnosti/tolerancije', odnosno našu sposobnost da se nosimo i izdržimo neugodne osjećaje, te da je osoba bila u produženom stanju disregulacije. Najbolji primjer za to su napadi panike i razvoj paničnog poremećaja. Ovdje otpor ima funkciju da štiti ego od ponovnog doživljaja traumatskih iskustava. Iako nam ovo koristi da preživimo i da na razini kompenzacijskih obrana držimo anksioznost pod kontrolom zapravo ne dolazimo u trajnija stanja umirenja i regulacije. Naš prozor tolerancije/prisutnosti ne može rasti. Proradom otpora, a potom dovršavanjem reakcija na traumatsko iskustvo na sadržan način rada naš kapacitet za osjećanje raste kao i naš kapacitet za samoregulaciju.

Motivi otpora 2.

U ovom smislu otpor je nesvjesni pokušaj osobe da zadrži autonomiju Selfa kroz opiranje promjeni makar i na vlastitu štetu. Naš psihološki razvoj ima svoju zadanost, a postignuće razvoja jest autonomija Selfa. U procesu postizanja autonomije često se susrećemo s utjecajem obitelji i društva na ovaj prirodni razvojni proces. Pozitivna funkcija odgoja i društva jest kapacitet da se prilagodimo i surađujemo. Ukoliko je taj utjecaj prejak mi na površini stvaramo adaptirano Ja (Masku), a u podlozi stvaramo nesvjesni otpor prema vanjskom utjecaju koji se može manifestirati kao inercija, lijenost, kašnjenje, nepreuzimanje odgovornosti, odvojenost (sanjarenje), laganje i samougađanje.

U tjelesno orijentiranoj psihoterapiji tjelesna bol ili bolest mogu biti nesvjesna manifestacija dubljeg somatiziranog otpora. Otpor je manifestacija neurotskog konflikta i kao takav je izvrstan za analizu. U samoj srži otpora je snažna potreba za NE kao ključnoj razvojnoj riječi za izgradnju autonomije i individuacije.

Vrste otpora

U prvoj kategoriji nailazimo na otpore koji nas čuvaju od neugodnih preplavljujućih iskustava. Ovdje otpor ima funkciju čuvara Selfa. U dubini psihe je strah da ćemo susresti dio neželjenog nagonskog/emocionalnog sadržaja koji će nas preplaviti. Tu je najveći strah od gubitka kontrole i dubljeg straha od raspada zauvijek. U podlozi se najčešće nalazi rana trauma koju nismo uspjeli iscijeliti i integrirati u strukturu Selfa. Kako bi prevenirali bilo kakvo susretanje sa tim dijelom sebe, mi doslovno imobiliziramo sustav. Zatvaramo se u neku vrstu zone komfora kako bi izbjegli moguće okidače koji bi nam stvorili nelagodu. Zanimljivo je da kao dio strategije možemo reducirati i tjelesnu aktivnost. Tjelesna aktivnost pokreće energiju unutar našeg sistema. Čim je više energije, više je i osjećaja što povećava rizik od susreta sa disocijativnim elementima naše psihe. Vrlo često iz tog mjesta može se stvoriti nesvjestan otpor prema tjelesnoj aktivnosti. Vježbajući i aktivirajući našu muskulaturu, možemo početi osjećati nelagodu koja je vezana za neka naša traumatska iskustva.

Također u tu kategoriju ide strah od suočavanja sa vlastitim nagonskim dijelovima. Tu prvenstveno mislim na strah od vlastite potisnute agresije i seksualnosti. Ovdje govorimo o dijelovima nas koji su najviše pod društvenim i kulturološkim pritiskom. I sam Freud je to naglašavao u svojoj Teoriji nagona. Ovdje postoji strah da ako oslobodimo svoju agresiju i seksualnost mi to više nećemo moći kontrolirati i da ćemo zbog toga biti kažnjeni. Ovdje se uz strah može javljati jak osjećaj krivnje. Temeljni ljudski konflikt upravo je između ega i nagonskog Ja i kao takav najčešći je izvor neurotskog poremećaja. Ovdje nas otpor štiti da se ne susretnemo sa tim nagonskim silama kao ne bi izgubili kontrolu i bili odbačeni i kažnjeni od društva, ali posljedice ovog konflikta su ogromne za naše zdravlje. Naši nagonski dijelovi su naš biološki potencijal i izvor životne energije i vitalnosti. Zadatak je da uspijemo proraditi otpor i integrirati našu prirodnu agresiju i seksualnost kako bi naš život bio puno ispunjeniji i protočniji. U ovom slučaju otpor nije centralna problematika na koju se moramo fokusirati u terapijskom procesu već je zadatak da se pažnju stavimo na sadržaj koji se nalazi ispod otpora. Terapijski cilj u ovom slučaju jest graditi čvrst emocionalni containment , sposobnost da izdržimo nasrtaje neugodnih osjećaja u svom punom intenzitetu. To radimo tehnikom tzv. optimalne frustracije, na način da se malo po malo izlažemo neugodnim sadržajima tek malo više od zone komfora.

Druga kategorija u kojoj se otpor javlja je strah od konfrontacije. Ne usudimo se ući u sukob i zauzeti se za sebe kako ne bi osjetili dio sebe u kojem osjećamo da smo slabi. Tu se susrećemo sa strahom od potencijalnog poraza. Mi inače dolazimo iz patrijarhalne vertikalne organizacije društva. To znači da smo imali iskustvo potčinjavanja autoritetu. U tom kontekstu morali smo odustati sebe i iskusiti poraz vlastitog integriteta. Mi jesmo kultura poraženih ljudi. Iz tog scenarija mi ćemo ili pokušati dominirati drugim ljudima kao ponovo ne bi iskusili osjećaj poraženosti ili ćemo izbjegavati sukobe u svrhu izbjegavanja osjećaja nemoći i slabosti.

Tu je bitno razumjeti da nas osjećaj slabosti čini bezvrijednima, a osjećaj bezvrijednosti je najneugodniji osjećaj za ego nakon straha od smrti. U pozadini je nesvjesni strah da ako smo bezvrijedni nećemo dobiti ljubav i pažnju. Pošto je ljubav univerzalna i esencijalna sila koja gradi život, mi bez nje nećemo preživjeti. Paradoksalno je to što izbjegavanjem konfrontacije mi smo već poraženi. Iz te pozicije mi ne možemo rasti i razvijati vlastiti Self. Nastavno tome naše granice ostaju slabe, a samim time ne možemo uzeti mjesto koje nam pripada u društvu. Često možemo razviti kameleonski self, simbiotsku inačicu selfa bez jasnog osjećaja vlastite autonomije. U ovom slučaju otpor također nije centralna problematika već osjećaj slabosti i poraženosti koji se nalazi ispod. U ovom slučaju potrebno je raditi na integraciji straha od poraženosti i prihvaćanja osjećaja slabosti, i tek onda imamo šansu izgraditi kapacitet za snagu i konfrontaciju. Dok god svijest i energiju ulažemo u izbjegavanje, stvarna transformacija neće biti moguća. U ovom slučaju terapijski pristup nije bježanje ili negiranje osjećaja slabosti već učenje prihvaćanja i bivanja u njemu. Tek kada u potpunosti prihvatimo osjećaje koji nam nisu dragi ili neugodnu istinu o sebi postajemo spremni za transformaciju. Dok god bježimo od susretanja sa tim dijelom sebe, promjena nije moguća. Ovdje isključivo govorimo o prihvaćanju i integraciji svoje istine.

Treća kategorija strukturno je vrlo zanimljiva. U ovoj kategoriji otpor postaje centralna problematika s kojom se susrećemo i radimo. Ovdje otpor postaje vrlo značajan dio strukture Selfa. Da bi bolje razumjeli ovu vrstu otpora moramo se vratiti u dio naše razvojne faze koju nazivamo simbiozai separacija. U ranorazvojnoj fazi djetetova života dijete je psihološki sljubljeno sa primarnim skrbnikom. Ego se još nije razvio pa nema ni autonomije. Granice su nejasne i dijete živi u nekoj vrsti simbioze najčešće s majkom i ocem. Između 18 – 24 mjeseca života u djetetu se snažno počinju aktivirati separacijski impulsi. Ti impulsi služe u izgradnji autonomije selfa koji će kasnije poslužiti da izrastemo u neovisnu i autonomnu osobu sa jasnim osjećajem sebe i vlastitih granica. Jedan od glavnih mehanizama u procesu rasta i individuacije je riječ NE. Dijete osjeća da se želi otrgnuti od vanjskog utjecaja i Ne je prirodan odgovor u tom nama zadanom razvojnom procesu. Kod djeteta se paralelno sa NE, javlja i osnažuje volja. Tada imamo situaciju koju nazivamo sukob volja između roditelja i djeteta. Naravno da je roditeljski zadatak da djetetu postave okvir i granice kako bi ga pripremili za život u zajednici, ali vrlo često na djetetovu autonomiji i njegovo Ne, stavlja se preveliki pritisak. Roditelji često ne razumiju da je to razvojno zadana potreba i u sklopu toga svaki čovjek ima prirodno u sebi izražen nagon za imanjem sebe. Nažalost to često nije moguće pa djetetovo ne i volja budu pregaženi roditeljskim pritiskom. S obzirom da dijete nema velike šanse da se izbori za sebe, tu potrebu za vlastitim Ne okreće prema sebi. To neizrečeno Ne postaje glavni materijal oko kojeg ćemo početi graditi otpor. Kao što sam već naglasio, potreba za autonomijom je toliko snažna da sada dijete donosi odluku; ako nisam mogao reći NE vama, mogu sebi.

To postaje korijen unutarnje sabotaže vlastitog života koji se počinje manifestirati kao neodgovornost, prokastinacija, percipirana lijenost, samougađanje, i sabotiranje bilo čega konstruktivnog. Unutar našeg selfa stvara se dinamika koja nas u jednom dijelu pokušava mobilizirati i pokrenuti u smjeru koji bi bio dobar za nas i drugog dijela koji se sadrži od otpora. Otporni dio nas svaku inicijativu bilo interpersonalno ili intrapersonalno počinje doživljavati kao pritisak. Ovdje se naravno radi o transfernoj dinamici. Kao što znamo iz prirodnih znanosti, svaki pritisak stvara otpor. Ovdje se radi o duboko nesvjesnom procesu, nažalost tragičnom, gdje smo spremni sebe i uništiti u potrebi da imamo osjećaj autonomije. Također, ova vrsta otpora služi kao nesvjesna želja da kaznimo roditelje ili je to neka vrsta neizrečenog fuck you za koji nikad nismo imali priliku. U ovoj kategoriji otpora nastaje i mazohistički karakter pogotovo ako je djetetova autonomija bila grubo prekinuta roditeljskom dominacijom i strahom od kazne.

Otpori se mogu manifestirati kao lijenost kao izraz velike količine otporne energije zaustavljene u svom prirodnom izričaju. Također otpor se može manifestirati kao sklonost lošim životnim navikama ili destruktivnim oblicima ponašanja.

U ovoj kategoriji otpora ključno je njegovo razumijevanje. Otpor je ovdje centralna tema prorade u terapijskom smislu.

Analiza i prepoznavanje otpora označuje cjelokupnost terapijskih aktivnosti poput konfrontacije, klarifikacije, interpretacije do prorade. Treba pokrenuti otpornu energiju i dozvoliti da se unutarnje NE, NEĆU ovaj put direktno izrazi do kraja u sigurnim terapijskim uvjetima. S obzirom da dolazim iz tjelesno orijentirane psihoterapije, u tom procesu sudjeluje i tijelo. Može doći do snažnog oslobađanja potisnute agresije ili bijesa jer se tu nalazi energija koja nam je potrebna za dovršenje autonomije selfa. Često to nije lagan posao s obzirom da u potiskivanju nagonskog izričaja sudjeluje i tijelo, koje će također poprimiti izraz otpora prema kretanju. Kada govorimo o otporima, moramo znati da se radi o velikoj količini zaustavljene energije koju je potrebno mobilizirati i iz pasivne dovesti u direktnu i aktivnu formu. Tjelesno orijentirana psihoterapija ima razvijen modalitet upravo za rad sa ovom vrstom problematike.

Četvrta kategorija otpora vezana je za strah od preuzimanja odgovornosti. Osoba se nalazi u poziciji emocionalne regresije. Odraslo Ja nije se uspjelo razviti te nedostaje vještina, zrelosti i hrabrosti da se nosimo sa životom. Radi se o dječjoj perspektivi koja doživljava svijet većim od sebe. Otpor je povezan s izbjegavanjem bilo kakvog izazova ili samostalnog djelovanja.

Terapijski pristup sastoji se od pokušaja afirmiranja odraslog Ja, u pokušaju dovršenja zaustavljenog sazrijevanja i razvoja. Često se u terapiji se služimo pitanjem; jesu li ovo što osjećaš dječji ili odrasli osjećaji?. To klijentu često daje uvid da djeluje iz prostora unutarnjeg djeteta i samim time mu daje nadu da u perspektivi može biti drugačije. U takvim životnim otpornim situacijama možemo si postaviti pitanje; što bi odrasli Ja učinio u ovom trenutku?

Kao što možemo vidjeti otpori su sastavni dio strukture našeg selfa. Mogu imati različite funkcije u kojima imaju ulogu čuvara ega od preplavljujućih osjećaja do uporišta vlastitog identiteta i autonomije. Iako je njihova uloga da nas štite od neugode i boli, ili nam daju osjećaj da imamo sebe, posljedice za nas su velike. Njihova destruktivna snaga može uvelike utjecati na kvalitetu života. Otpori u svojoj suštini blokiraju naš razvoj i rast i sprječavaju nas u doživljavanju novih iskustava. Iz tog razloga otpori su najčešće i tema psihoterapijskog procesa. U terapiji je bitno shvatiti njihovu funkciju, razumjeti kako su nastali i koja im je uloga. Tada se otvara prostor za njihovu proradu, dovršenje i otpuštanje kroz stupanj veće autonomije i odraslosti. U tom prostoru osjećamo se dovoljno sigurno da otpore možemo zamijeniti zrelijim resursima, kao što su osjećaj unutarnje sigurnosti, zdravog samopouzdanja, te kapacitetom za suradnju bez osjećaja ugroženosti.