Smisao osobnog razvoja - za čime tragamo

U današnje vrijeme sve je veća potreba ljudi za nekom vrstom rada na sebi. Moderan način života iznio je na površinu razne tjeskobe i depresivna stanja. Materijalno blagostanje u kojem živimo i dostupnost informacija također su nam dali priliku da se možemo okrenuti sebi, u proces introspekcije i samospoznaje, sa željom da unaprijedimo naš život kako bismo bili sretniji, ispunjeniji i zadovoljniji. U spoju potrebe da stvorimo život s manje patnje i mogućnosti koje nam daje življenje u razvijenom društvu, stvorena je tzv. industrija osobnog razvoja, trenutno jedna od najbrže rastućih industrija 21. stoljeća. Početak seže u osamdesete godine prošloga stoljeća pojavom New Age pokreta i popularne sugestivne psihologije. Uporište ovog tada brzorastućeg pokreta temeljilo se na objašnjenju uzroka i posljedice, akcije i reakcije, i bilo je začinjeno teorijama o anđelima, duhovnim vodičima i karmičkoj predodređenosti. Imali smo procvat reikija, karmičke dijagnostike, kristaloterapije i energetskih iscjeljivanja. Problem New Agea bio je u nedostatku jasne mape. Puno toga bilo je mistificirano, subjektivno i, kao takvo, izvrstan poligon za manipulacije autoritetom na tom području. Iz današnje perspektive, sama paradigma bila je prilično infantilna.

Za razliku od tada, današnja industrija osobnog razvoja bitno je unaprijeđena. Sazrela je i odrasla i svoje uporište počela je tražiti u znanosti. Budući da je tržište naraslo i sve više ljudi traži pomoć, tako se i broj sudionika na tržištu povećao. U novonastaloj borbi za klijente treba biti što vjerodostojniji i ozbiljniji. Znanstveni pristup osobnom razvoju postaje mainstream, police knjižara sve više okupiraju knjige o osobnom razvoju sa znanstveno utemeljenim metodama. Razvoj neuroznanosti i napredak u istraživanjima mozga postao je temelj novog pristupa u okončanju ljudske patnje. Nekadašnje dugokose sijede učitelje u širokim košuljama indijskog uzorka zamijenili su vješti i educirani govornici u dobrim odijelima, pozivajući se na najnovija znanstvena istraživanja. Industrija je evoluirala i dolaze nova znanja. Najprodavanije knjige u knjižarama upravo su one o samopomoći, internet je preplavljen raznoraznim programima osobnog razvoja i upravljanja stresom, školama života i općenito poboljšanja životnih vještina. Na YouTubeu možemo gledati life coacheve, NLP praktičare, neuroznanstvenike, terapeute laike koji vrlo sugestivno objašnjavaju zašto je baš njihov pristup taj koji mijenja život nabolje. Prosječnom čovjeku teško je snaći se u poplavi informacija o tome kako njegov život može biti bolji.

Većina tih pristupa, učenja ili tehnika ima nešto zajedničko, a to je da jamče da će vaš život izgledati bolje, da ćete biti funkcionalniji u partnerskim odnosima, da ćete popraviti svoje zdravlje, raditi bolji posao i općenito biti sretnija osoba. Oslobodit ćete svoj potisnuti potencijal i ostvariti svoju stvarnu, izvornu prirodu, esencijalno Ja koje je jedinstveno. Upravo tu je moment gdje se mnogi od nas odlučuju na put osobnog razvoja – ostvariti sebe u svom najboljem izdanju. To je, u svakom slučaju, potpuno legitimna želja jer se svatko od nas želi ostvariti i manifestirati svoju kreativnost i dati najbolje od sebe. Osobni razvoj daje osjećaj svrhe života, često i posebnosti. Ljudi koji se njime bave nerijetko upadnu u zamku vlastitog ega i počinju dijeliti ljude na one koji rade na sebi i ostale, koji ne pripadaju „duhovnoj eliti“.

U najranijim razvojnim fazama potrebni su nam dovoljno dobri uvjeti kako bismo stvorili zdravo uporište naše psihe. Postignuće rane razvojne faze od 0-3 i 0-6 godina jest stvoriti osjećaj OK-nessa, što znači da o sebi imam pozitivno mišljenje i zdrav osjećaj sebe koji se ne temelji na uspoređivanju s drugima. Usporedba u tom kontekstu ne postoji. Zdrav osjećaj vlastite vrijednosti ne doživljavam kao nešto posebno. Imam uvjerenje da nisam savršen i da kao ljudsko biće imam slabosti te da nisam ni bolji ni lošiji od drugih. Iz vlastitog zadovoljstva sobom mogu prihvatiti tuđi uspjeh, ne osjećajući se ugroženim. Iz tog koncepta proizlazi objektna stalnost – svijest o sebi da sam normalno ljudsko biće sposobno za najbolje i najlošije. Uzemljen sam u običnosti ljudskoga. Za takvo postignuće potrebno mi je dovoljno dobro iskustvo odrastanja gdje sam bio okružen ljubavlju i prihvaćanjem te da je zrcaljenje okoline bilo pozitivno.

Ukoliko su moja rana iskustva bila nedovoljno dobra ili traumatična, osjećaj OK-nessa će izostati. Umjesto dobre slike o sebi, prevladavat će osjećaj bezvrijednosti. Osjećati se bezvrijednim devastirajuće je za našu psihu. Ako sam bezvrijedan, neću biti voljen, a bez ljubavi ne mogu preživjeti. Iz te situacije kreće jedan od najpogubnijih psiholoških rascjepa. Svu preostalu energiju usmjeravam u kompenzaciju i prikrivanje osjećaja da ne vrijedim. Ego postaje struktura koja pokušava stvoriti sliku vrijednosti, ali s puno nezdravijeg mjesta. Gradimo sliku sebe kroz posebnost, nadajući se da ćemo tako postati dovoljno vrijedni i zaslužiti ljubav. Pretvaramo se u tragičnu ljudsku figuru koja pokušava naći svoje mjesto u svijetu, bivajući posebnija od drugih. Ovisno o resursima koji su nam dostupni, gradit ćemo naš identitet temeljen na tome da smo u nečemu vrjedniji od drugih. Ukoliko smo lijepi, osjećat ćemo se posebno; ako nas priroda nije obdarila ljepotom, to ćemo pokušati pomoću moći, novca ili uspjeha. Ako ni to ne upali, možemo ostavljati dojam da smo jako pametni i intelektualno nadmoćni ili se prikloniti određenoj ideologiji, pokretu, uvjerenju, životnom stilu – sve kako bismo izbjegli običnost i bezvrijednost.

Ako ništa od toga nije uspjelo, postoji osobni razvoj i to onaj koji govori o mojoj jedinstvenosti i mom božanskom potencijalu. U želji da izbjegnem osjećaj bezvrijednosti, ideja rada na sebi može mi izgledati prilično primamljivo – možda baš tu mogu realizirati vlastitu posebnost. S obzirom da u osobnom razvoju prevladavaju pristupi koji su self-oriented, stvara se pogodno tlo za podupiranje narcisoidnosti. Uglavnom, sve je orijentirano na davanje sebi; ja, ja, moje potrebe, moje granice, moj život itd., što je u suštini u suprotnosti s razvojem svijesti.

Stvarna svrha osobnog razvoja nije u ideji kako da budemo sretniji, sposobniji i moćniji ljudi. Upravo tu je najveća zamka cijele ove priče. Naš ego učinit će sve kako bi izbjegao bol, doživljeno poniženje, osjećaj odbačenosti i, u konačnici, bezvrijednost. Često sam svjedokom da se osobni razvoj koristi sasvim nesvjesno kako bismo stvorili vještine da još više pobjegnemo od dijelova nas koji nam nisu ugodni i na taj način kreiramo još veću iluziju sebe. Stvaramo imidž prorađenih svjesnih bića, a da se nismo niti približili užasu vlastitog osjećaja bezvrijednosti. Stvarni osobni razvoj počinje sposobnošću prihvaćanja istine o sebi, jer time shvaćamo da nismo ništa posebno i tu leži najveći izazov za ego, ali i najveće rasterećenje. Spoznajom i prihvaćanjem vlastite istine i svih neželjenih osjećaja izlazimo iz kruga patnje i neprekidnog ulaganja životne energije u obranu od osjećaja bezvrijednosti. Naš cijeli sustav izgradio je uspješne mehanizme kako bi izbjegao suočenje s bezvrijednošću, npr. možemo stvarati sliku poniznosti i skromnosti, a da u tome tražimo posebnost.

Za početak osobnog razvoja dobro je upitati se: koja je moja stvarna istina u ovom trenutku? Kako se stvarno osjećam? Korak dalje je osvijestiti, priznati sebi sve osjećaje koji se nalaze iza vlastitih obrana. Prihvaćanjem sebe u svojoj ljudskosti, odustajanjem od potrebe da budem ili postanem nešto kako bih bio voljen, postajem rasterećen i slobodan u svojoj nesavršenoj ljudskosti i običnosti i konačno spreman da počnem živjeti stvaran život. Tu moram biti spreman susresti se s dijelom sebe koji podržava iluziju i ne živi u svojoj istini. Susretom sa sobom na toj razini i prihvaćanjem vlastite istine svjedočimo prekrasnom paradoksu – prihvaćanjem onoga što nam je bilo neprihvatljivo, to prestaje biti problem. Ulazimo u prostor nebranjenog ja gdje upravo na mjestu na kojem ne trebam ništa braniti ili skrivati susrećem jedan novi osjećaj snage i dubokog rasterećenja. Sve što moramo braniti na svjesnoj ili nesvjesnoj razini postaje naša slabost. Najčešći način da se obranimo jest da moramo postati netko ili nešto. Upravo spoznaja da nisam toliko važan otvara vrata nove dimenzije života. Sve do tada branjene dijelove potrebno je integrirati kako bismo se osjećali stvarniji i potpuniji. Priznavanjem svojih najvećih strahova, slabosti i dijelova nas kojih se sramimo te stvaranjem kapaciteta da to osjetimo u svojoj punoj snazi, čini nas opet ljudskima te nam daje sposobnost za prihvaćanje drugih u njihovoj cjelovitosti. Lišeni iluzija savršenstva i slike vlastite veličine branjene ponosom postajemo bića spremna za stvarnu ljubav.