Važnost tijela u psihoterapiji

Među brojnim legitimnim i priznatim psihoterapijskim smjerovima nalazi se i tjelesno orijentirana psihoterapija. Radi se o terapijskom pristupu koji, osim standardnih psihoterapijskih principa, u svoju metodologiju uključuje rad i pristup kroz tijelo. Sama povijest tjelesno orijentiranog pristupa u psihoterapijske svrhe počinje u prvoj polovici dvadesetoga stoljeća. Njezin utemeljitelj je Wilhelm Reich, osnivač vegetoterapije i jedan od začetnika seksualne revolucije i teorije seksualne ekonomije. Naime, kroz svoju psihoterapijsku praksu, primijetio je da ljudi sa sličnom tjelesnom konstitucijom prijavljuju i slične emocionalne probleme. To ga je ponukalo da istražuje dalje i, na osnovu svojih opažanja, iznio je prvu analizu karaktera temeljenu na načinu na koji je osoba psihološki organizirana i kako se tjelesna struktura uklapa u cijelu sliku. Njegovi učenici Alexander Lowen i John Pierrakos nastavili su dalje s istraživanjem povezanosti utjecaja vanjskih čimbenika s našim psihoseksualnim razvojem i ustrojem našeg tijela. Iz tih istraživanja razvila su se dva najvažnija terapijska pravca: bioenergetika i Core Energetics. Od osamdesetih godina prošlog stoljeća pa do danas tjelesno orijentirana psihoterapija bilježi sve veću popularnost i nalazi se na listi međunarodno priznatih psihoterapijskih smjerova.

Glavni cilj tjelesno orijentiranog pristupa jest otvoriti što veći protok u tijelu. U ovom pristupu, ali ne samo u njemu, protočnost je povezana s našim kapacitetom za doživljavanje svojih osjećaja. Temelj psihološkog i emocionalnog zdravlja u potpunosti leži u našoj sposobnosti da izdržimo najsnažnije i najneugodnije osjećaje. Upravo psihološka problematika s kojom se susrećemo najčešće je povezana s potiskivanjem i nemogućnošću susretanja s osjećajima koji su nam neugodni, pogotovo ako iza njih stoji traumatsko iskustvo. Ukoliko smo kroz svoje razvojne faze bili izloženi traumatskim iskustvima, prirodno je da ćemo se braniti tako da te osjećaje više ne želimo doživjeti; guramo ih izvan naše svijesti i taj dio našeg iskustva odlazi u područje nesvjesnog. U našem sustavu stvara se konflikt između obrambenog svjesnog ega (potiskivača) i nesvjesnih sila (Sjena, Id). Rezultat tog našeg unutarnjeg sukoba jest neuroza, blaže psihičko oboljenje za koje ne postoji jasan organski uzrok, već nastaje kao posljedica potiskivanja. Simptomi mogu biti anksioznst, napadi panike, razni oblici fobija, depresija i neki oblici seksualne problematike.

Bitno je razumjeti da u cijelom tom procesu unutarnje borbe, u svrhu kontrole neugodnih osjećaja, sudjeluje i naše tijelo. Protočnost znači mogućnost da osjećamo više, što često može biti neugodno, pa iz tog razloga zaustavljamo taj protok kako bismo bili manje izloženi neugodnim osjećajima. Naš se sustav brani i stvara obranu iz koje kasnije oblikujemo specifičan karakter, a tijelo sudjeluje na način da stvara tzv. mišićni oklop pa iz tog razloga postaje kruto, ukočeno, i stvaramo neki oblik rigiditeta. U gorem slučaju, odvajamo se od vlastitog tijela tako da ga više ni ne osjećamo. To znači da smo na nekoj razini emocionalno otupjeli. Posljedica toga je da gubimo kapacitet za užitak, život postaje patnja i polako klizimo u depresiju. Rezultat cijelog ovog procesa je duboki osjećaj umora. Držati pod kontrolom veliku količinu osjećaja i sila iz nesvjesnog, izrazito je iscrpljujuće. Naš prirodni energetski potencijal slabi i može doći do pada imuniteta. Wilhelm Reich tvrdio je da prosječna osoba do svoje dvadeset sedme godine života funkcionira na svega 20-30 % svog stvarnog potencijala. Vjerovao je da kao ljudska bića, ukoliko smo u kontaktu sa svojim osjećajima, tj. ako smo protočni, imamo dovoljno energije za sve aktivnosti i izazove s kojima se susrećemo u životu.

Kako bismo još bolje približili o čemu se ovdje radi, bitno je napomenuti da će tijelo preuzeti na sebe sve što psiha ne uspije proraditi. To je najjednostavnija definicija psihosomatike. Iza svake nelagode u tijelu, pa i kronične boli ako nije uzrokovana mehaničkom povredom, najčešće se nalazi emocionalna bol.

U tjelesno orijentiranoj psihoterapiji rad s klijentom uključuje i rad s tijelom. To znači da postoje vježbe i stresni položaji koji aktiviraju i pojačavaju protok kako bi se potisnuti osjećaj mogao osloboditi. Osoba proživljava bol koja je dugo bila zarobljena u sustavu i ima priliku taj dio sebe integrirati. S obzirom da je sada odrasla i da je izgradila dovoljno resursa, ti osjećaji više nisu prijetnja integritetu i zdravlju te osobe. Bitno je naglasiti da je za to potreban ozbiljan terapijski rad. Ukoliko forsiramo otvaranje potisnutih osjećaja, možemo učiniti puno veću štetu nego korist. Dugogodišnje iskustvo rada u ovoj vrsti terapije govori mi da će terapijski proces, ukoliko u njega nismo uključili tijelo i otvorili protok, biti ograničen. Istraživanja govore da je u radu s traumom potrebno mobilizirati tijelo kako bi cijeli proces bio uspješan. Užas i emocionalna bol koju smo doživjeli kao djeca bili su veći od nas. Posljedično, izgradili smo snažne obrane kako to nikad više ne bismo iskusili. Terapija u kojoj se koristi samo razgovor često može biti ograničavajuća jer naš mentalni aparat može biti prejak da dođemo do osjećaja. Upravo pristup kroz tijelo nudi oslobođenje.

Tjelesno orijentirani pristup je dinamičan, uzbudljiv i katarzičan. Otvara prostor za slobodno izražavanje potisnutih osjećaja u svom punom spektru i daje predivan doživljaj rasterećenja na emocionalnoj i tjelesnoj razini. Također, može biti tih, dubok i suptilan, ali je uvijek povezan s tijelom. U tjelesno orijentiranoj psihoterapiji tijelo nazivamo The Real Self (Stvarno Ja) i, ako ga slušamo, uvijek ćemo znati kako smo.

Danas postoji veliko zanimanje za ovu vrstu terapije. Centar za integrativni razvoj prva je organizacija primljena u EABP (Europsku asocijaciju za tjelesno orijentiranu psihoterapiju) i članica je SPUH-a (Saveza psihoterapijskih udruga Hrvatske) koja se bavi promicanjem ove vrste rada u svrhu općeg dobra. Vjerujem da su psiha i tijelo neraskidivo povezani i utječu jedno na drugo te moraju ravnopravno biti uključeni u terapijski proces.