Strah je drevna emocija, čuvar našeg opstanka, ali i čest zatvorenik našeg tijela. Kada ostane zarobljen, pretvara se u tjeskobu, napetost, nesigurnost ili stalnu potrebu za kontrolom. U tjelesno orijentiranoj psihoterapiji, strah se ne tretira kao neprijatelj koji treba pobijediti, nego kao poruka koju tijelo i živčani sustav pokušavaju prenijeti.
Tijekom otvorenog edukacijskog predavanja „Rad sa strahom u psihoterapiji: put kroz tjeskobu, otpore i regulaciju“, psihoterapeut Tomislav Senečić (EABP, ECP, CTP, HKPT) vodio je sudionike kroz razumijevanje straha kao tjelesno-emocionalnog iskustva, povezujući klasične psihodinamske uvide s modernim spoznajama neuroznanosti i regulacije živčanog sustava.
Strah kao tijelesno iskustvo
Strah ne postoji samo u mislima. On živi u mišićima, disanju, držanju tijela i tonu glasa. Kada ga ne prepoznajemo ili potiskujemo, on se taloži u sustavu, prelazeći iz trenutne reakcije u trajno stanje napetosti ili ukočenosti. U psihoterapijskom radu, prepoznavanje tih tjelesnih obrazaca otvara prostor za regulaciju, kontakt i promjenu. Umjesto da strah nadvladavamo, učimo ga slušati i kroz tijelo vraćati osjećaj sigurnosti.
Kroz tijelo do sigurnosti
Rad sa strahom u psihoterapiji nije put izbjegavanja, već put vraćanja u tijelo, u osjećaj, u odnos. Kada naučimo prepoznati signale živčanog sustava i regulirati ih, otvaramo prostor za dublju prisutnost i povjerenje u sebe i druge.
Tijelo nije samo mjesto gdje strah živi. Ono je i mjesto gdje počinje iscjeljenje.
