Sposobnost regulacije našeg živčanog sustava, afekata i stanja glavni je preduvjet za kvalitetan život. Iako svakodnevno obavljamo različite aktivnosti pogonjeni našim potrebama, željama, ciljevima i projekcijama, u osnovi,mi temeljno i biološki funkcioniramo između stanja regulacije i disregulacije. Kada tek dođemo na svijet i u najranijem djetinjstvu, nemamo gotovo nikakav kapacitet za regulaciju živčanog sustava. To znači da suočavanje s bilo kojim oblikom nelagode kod djeteta uzrokuje preveliku stimuliranost, anksioznost i, u nedostatku regulacije, neizdrživu anksioznost. Aktivira se simpatička grana našeg autonomnog živčanog sustava i tražimo umirenje. Da bismo se umirili i aktivirali parasimpatički dio našeg autonomnog živčanog sustava, u najranijoj dobi za regulaciju trebamo pomoć druge osobe, što je najčešće majka ili neki drugi primarni skrbnik. Umirenje i aktivacija parasimpatikusa vrlo povoljno utječu na naš psiho-neuro-biološki razvoj. To je primarna potreba kako bi se sve naše bitne biološke zadanosti mogle aktivirati i dovršiti u svom punom potencijalu. Pravilan razvoj našeg mozga, stvaranje neurona i cijele naše sinaptičke arhitekture ovisi upravo o kvaliteti majčine regulacije djeteta. Prvenstveno svojom prisutnošću, pozitivnom brigom i uštimanošćus djetetom, stvara se sinkrona emocionalna povezanost kroz koju dijete doživljava osjećaj ugode i pozitivnog zrcaljenja.
Upravo iz osjećaja reguliranosti proizlazi osjećaj ugode koji se prvenstveno manifestira na senzomotornoj razini. To je uglavnom tjelesni osjećaj. S obzirom da je u toj dobi većina naše svijesti povezana s tjelesnim senzacijama, mi se najviše s time i identificiramo. To znači da dijete, ukoliko boravi u prostoru reguliranosti i ugode, počinje stvarati pozitivnu sliku o sebi – good self representation. Iz tog ugodnog doživljaja razvijaju se pozitivni osjećaji prema sebi, što kasnije postaje temelj samopouzdanja, osjećaja vlastite vrijednosti i resurs za spoznavanje i postavljanje vlastitih granica.
U suprotnom, ukoliko nismo imali kvalitetnu regulaciju, naš sustav bit će disreguliran, što znači da ćemo boraviti u prostoru nelagode i anksioznosti. S obzirom da je svijest o sebi vezana za tijelo, dijete će tu nelagodu osjećati kao da nešto nije u redu pa će se iz nje stvoriti uvjerenje „nešto sa mnom nije u redu“, što vodi stvaranju loše slike o sebi – bad self representation.
Ona postaje temelj za osjećaj nesigurnosti, neadekvatnosti i osjećaj manje vrijednosti. Selfom će dominirati krivnja, sram i bezvrijednost. Život iz tog mjesta bit će neprestana patnja u pokušaju da nađemo prikladnu regulaciju koja je izostala u vrijeme kada je bilo najpotrebnije. Razvojno gledano, disreguliranost postaje podloga za većinu psiholoških poremećaja i psihičkih oboljenja. Poremećaji u kategoriji anksioznih ili razvoj depresije gotovo uvijek su indikacija rane disregulacije našeg živčanog sustava.
U nastojanjima da doživimo umirenje, a samim time i pozitivne osjećaje prema sebi, posežemo za raznoraznim oblicima regulacije koji nisu dobri za nas. Tu prvenstveno mislim na konzumiranje alkohola, pušenje, prejedanje, kompulzivno vježbanje ili hiperseksualnost. U ta nastojanja ubrajamo i radoholičarstvo, zloporabu droga i ostale oblike kompulzija.
Ovdje je nužno razumjeti da su većina naših aktivnosti, navika, kompulzija, životnih stilova i uvjerenja pokušaji regulacije našeg davno disreguliranog živčanog sustava, gdje neprestano tražimo umirenje i dobar osjećaj sebe. Na psiho-neuro-biološkoj razini život se odvija između stanja disregulacije i pokušaja regulacije.
U psihoterapijskom procesu glavni je zadatak ponovno uspostaviti dobar osjećaj sebe – good sense of self, kao temelj kvalitetnijeg života. S obzirom da je šteta nastala u odnosu, popravak je moguć jedino kroz njega. Uloga psihoterapeuta je da svojim stvarnim zrcaljenjem, istinskim zanimanjem, prisutnošću i terapijskim intervencijama utječe na živčani sustav klijenta, dovodeći ga u više umirujuće i koherentno stanje.
U tjelesno orijentiranoj psihoterapiji postoji metodologija rada s regulacijom živčanog sustava kroz zrcaljenje i terapijske intervencije, koje uključuju i tijelo. Često u takvim seansama osoba mora osjetiti svu nelagodu unutar vlastitog bića, mora proći kroz katarzu i ući u prostor regulacije i umirenja. Terapeut svojim mirom, disanjem, posturom i neverbalnom komunikacijom utječe na živčani sustav klijenta, na taj način aktivirajući one dijelove mozga koji su zaduženi za koherenciju, mir i zadovoljstvo. Tako počinje dovršavanje onog dijela selfa koji dobar osjećaj sebe drži temeljem kvalitetnog života. Zanimljivo je da u kvalitetnom odnosu terapeut na sustav klijenta djeluje onako kako majka utječe na sustav svoga djeteta. Temelj ovog odnosa je prisutnost kao najuzvišeniji oblik ljubavi.
