Bijes u psihoterapiji
Bijes je jedna od osnovnih emocija koja ima važnu ulogu u našem preživljavanju, postavljanju granica i izražavanju potreba. Prirodna je reakcija na situacije koje doživljavamo kao prijetnju, nepravdu ili frustraciju. Može se ispoljiti kroz različite oblike, poput iritacije, ljutnje, agresije ili čak destruktivnog ponašanja Bijes obično proizlazi iz nekoliko izvora; 1. Frustracija – kada ne možemo ostvariti cilj ili zadovoljiti potrebu 2. Povreda – kada doživimo emocionalnu i fizičku bol 3. Percepcija nepravde – kada osjećamo da smo nepravedno tretirani Bijes može biti: U tjelesno orijentiranoj psihoterapiji rad sa bijesom ima značajnu ulogu u procesu integracije i popravka selfa. Glavni zadatak psihoterapije jest rad na integraciji. Integracija znači proces dovođenja odvojenih dijelova našeg selfa u jednu koherentnu cjelinu. Zbog neugodnih iskustava koje smo doživjeli u našim razvojnim fazama naš self se može naći pod velikim pritiskom i jedini dostupni načini obrane su odvajanje i potiskivanje. Prilikom tih naših obrambenih reakcija dijelovi našeg selfa se odvajaju i odlaze u nesvjesno. Naš self gubi ma svojoj cjelovitosti i koherenciji. Posljedično tome imamo slabi osjećaj sebe te to postaje podloga za razvoj raznih psihičkih koinflikata i poremećaja. Upravo to i je sama suština psihoterapije, neovisno o modalitetu, da radi na ponovnoj integraciji odvojenih djelova. Posljedice procesa odvajanja ili potiskivanja uslijed negativnih iskustava mogu imati dva scenarija. Prvi je formiranje selfa kao slabe strukture ili kaosa – to se karakterizira da je osoba izložena čestim preplavljujućim osjećajima koje ne može potpuno držati pod kontrolom. Ovdje osoba može imati izljeve nekontroliranog bijesa sa kojim ne može upravljati. Što je eventualna trauma ranije nastala, šteta po razvoj onih dijelova mozga koji su zaduženi za prepoznavanje i kontrolu naših emocionalnih stanja i afekata, biti će veća i može postati podloga za razvoj nekih oblika poremećaja. Ovdje osoba izložena nekontroliranom bijesu i uključenosti u kroničnu aktivaciji živčanog sustava, izložena hormonima stresa- kortizolu. U terapijskom smislu ovdje je potrebno izgraditi kapacitet za držanje osjećaja(containment). Terapeut i klijent zajedno rade na jačanju emocionalne strukture i strukture ega općenito. Jedan od pokazatelja emocionalnog zdravlja je imanje čvrste ego strukture što garantira da osoba neće biti ostavljena na milost i nemilost preplavljujućim osjećajima. Život gdje ne možemo upravljati našim osjećajima i afektivnim stanjima predodređen ja na patnju. Ekspresivna terapija i acting out u ovom slučaju je kontraindicirana. Preporuka je da u ovakvim slučajevima se radi na uzemljenju i utjelovljenju osjećaja i afekata, integraciji disocijativnog i destruktivnog bijesa. Cilj je da klijent kroz proces integracije odvojenog bijesa dobije jasniji i potpuniji osjećaj sebe i platforma za jasnoću i snagu selfa. Tjelesne posljedice nekontroliranog bijesa: Psihičke posljedice: Posljedice u odnosima: Rigiditet – unutarnji konflikt U ovom slučaju govorimo o unutarnjem konfliktu koji nastaje kao posljedica potiskivanja bijesa. Ovdje kao posljedicu imamo razvoj neurotskog poremećaja. Radi se o klasičnom sukobu ega, superega i nagonskih dijelova nas. Za razliku od prethodnog slučaja ovdje govorimo o relativno čvrstoj ego strukturi koja u sebi nosi zabranu izražavanja neprihvatljivih osjećaja. U ovom slučaju ne treba raditi na jačanju emocionalne strukture klijenta, već upravo na relaksiranju krute strukture koja ne propušta osjećaje bijesa, agresije, seksualnosti. U terapijskom smislu ovdje se potiče ekspresija, radi se na otvaranju protoka i osjećaju dozvole i slobode izražavanja bijesa. To klijentu daje osjećaj oslobođenja od unutarnih okova vlastitog konflikta dajući mu osjećaj neinhibiranosti, autentičnosti i spontanog djelovanja. Osoba se može ponovo osjetiti „živom“ i iz tog mjesta uvelike podići kvalitetu vlastitog života. U suprotnom potisnuti bijes podloga je za razvoj mazohističkog karaktera sklona trpljenu. Bijes ako nije izražen okrećemo protiv sebe i stavlja nas u mjesto kontinuiranog nezadovoljstva. Dugoročno može biti podloga za razvoj depresivnog poremećaja. Tjelesne posljedice potisnutog bijesa : Psihičke posljedice : Posljedice u odnosima: Uloga bijesa u radu sa traumom Rad sa bijesom ima vrlo važnu ulogu u radu sa traumom. Poebno kada govorimo o tjelesno orijentiranom pristupu. Jedna od tjelesno energetskih posljedica traume je što cijeli naš sistem dovedu u tzv. zamrznuto stanje. Posljedica toga je odvajanje od velikog dijela našeg selfa, a može se manifestirati kao i pojačana anksioznost, nesanica, razvoj psihosomatskog poremaćaja- sa psihološke strane javlja se osjećaj nemoći i straha što postepeno može dovesti osobu u prostor depresije, čak i suicida. Upravo rad sa bijesom pomaže mobilizirati zamrznutu energiju i potaknuti cijeli naš sistem na iscjeljenje. Mobilizacija energije i bijesa u psihoterapiji pomaže osobi da izgradi osjećaj unutarnje snage i moći koji je pod utjecajem traume bio doslovno uništen. Autorica jedne od najznačajnijih knjiga na području iscjeljenja traume, Trauma i oporavak, Judith L.Herman kaže da kada traumatizirana osoba počinje jasno izražavati svoj bijes, ona je na putu ozdravljenja. To ne znači da svako izbacivanje bijesa je zdravo. Puno traumatiziranih ljudi imaju problema sa kontrolom agresije kao posljedicom traumatizacije, i cilj je u terapiji da osoba nauči izražavati bijes bez da ga ta snažna emocija preplavljuje. Psihoterapijski prostor idealan je za proces integracije bijesa. Jednom kada osoba to savlada ona prestaje biti žrtvom i postaje osoba sa jasnim i čvrstim granicama sa dubokim tjelesnim uvjerenjem da se može zaštititi od eventualnog zlostavljanja. Ukoliko nismo uspjeli integrirati bijes to nećemo moći postići. Tjelesno orijentirana psihoterapija i bijes Tjelesno orijentirana psihoterapija temelji se na ideji da su osjećaje koje psiha nije uspjela integrirati tjelo je preuzelo na sebe. Potisnuti bijes često ostavlja tragove u mišićima, disanju, i tjelesnom držanju. Najčešće to se može primjetiti kroz: U tjelesno orijentiranoj psihoterapiji koristi se niz alata koji nam pomažu da se ova izuzetno moćna emocija integrira u sustav našeg selfa i da ga se kao takvoga prestanemo bojati. Njegova integracija daje nam priliku da izgradimo čvrsto strukturiranu osobnost koja se neće pokolebati ili kolabirati pred životnim izazovima. Naprotiv, dati će nam osjećaj snage i sposobnost proaktivnog djelovanja u situacijama kada se nalazimo i pod najvećim stresom. Kroz metode rada sa bijesom: Razvoj autonomije Jedan od razvojno najvažnijih funkcija integracije agresije i bijesa je stvaranje autonomije našeg selfa. Agresija je razvojno glavni medij kroz koje dijete pokušava osjetiti sebe odvojenim od simbioze sa roditeljem. Bitno je da roditelji mogu prepoznati da dijete nije zločesto već pokušava realizirati vlastiti osjećaj autonomije koji nam je prirodno biološki zadan. Ukoliko smo imali mogućnost za izražavanje nezadovoljstva, borbe
O depresiji i tjelesno orjentiranoj psihoterapiji
Depresija je oblik psihičkog oboljenja koji svrstavamo u poremećaje raspoloženja. Karakterizira ga sniženo raspoloženje i gubitak interesa za svakodnevne aktivnosti. Dominantni osjećaji su tuga, beznađe i očaj. Simptomi koji se javljaju mogu biti: gubitak zadovoljstva, nedostatak reaktivnosti, rano buđenje, gubitak teka, smanjenje libida. Također, mogu se javiti i poremećaj koncentracije, smanjeno poštovanje i samopouzdanje, pesimizam, ideje o samoozljeđivanju i samoubojstvu. Dominantno prevladava jak osjećaj usamljenosti i izoliranosti. Iako se danas ne može sa sigurnošću pretpostaviti jasan uzrok nastanka depresivnog poremećaja, u dijagnostici se navodi da uzroci mogu biti kombinacija psihosocijalnog i biološkog razloga. U tjelesno orijentiranoj psihoterapiji razlozi depresije objašnjavaju se kroz nekoliko razvojnih čimbenika. Prvi nastaje vrlo rano, u samim početcima našeg života, u razdoblju kada smo potpuno ovisni o vanjskoj regulaciji i prisutnosti majke kao primarnog skrbnika. Kao što znamo iz rane razvojne psihologije, djetetu je potrebna druga osoba (objekt) za koji se veže kako bi se njegova prirodna psiho-biološka zadanost mogla nesmetano razvijati i sazrijevati. Tu je posebno bitna uspostava emocionalne veze između majke i djeteta, ključne za djetetov razvoj. Ovdje govorimo o ljubavi, jer nečija stvarna emocionalna prisutnost najviši je oblik ljubavi. Ljubav je doslovno glavna sila koja nas izgrađuje u sigurne, stabilne i zdrave osobe. Današnja znanstvena istraživanja iz područja neurobiologije jasno pokazuju koliko emocionalna prisutnost naših skrbnika utječe na razvoj mozga i nastanak neurona. Gotovo većina psihičkih poremećaja sve se više jasno povezuje s neadekvatnim razvojnim procesom našeg mozga, a glavni uzrok je nedostatak aktivnog zrcaljenja i emocionalnog prisustva majke. Potreba da uspostavimo odnos biološki je zadana i dijete se trudi svim silama da se veže za objekt. Ukoliko nema dovoljno kvalitetne prisutnosti, dolazi do protesta koji poznajemo kao plač. Ako i tada nema emocionalnog odgovora, dijete pokušava još jače protestirati ulazeći u vrlo jaku anksioznost. Naposljetku odustaje, to je jedina mogućnost koja preostaje da izađe iz frustracije i raspadanja. Prirodni impuls za posezanjem, koji je razvojno ključan za sposobnost artikulacije i realizacije potreba, zamire. Dijete sada preplavljuje očaj i beznađe. Javlja se uvjerenje da ništa nema smisla i odustajanje postaje glavno obilježje karaktera. S obzirom da smo morali odustati od našeg prirodnog biološkog nagona za posezanjem, a time i od zdrave agresije, naš energetski potencijal se ne razvija i mi postajemo osobe s niskom razinom energije. Također, stvara se drugo dominanto uvjerenje – da nam druge osobe nisu emocionalno dostupne. To čini osobu duboko usamljenom i izoliranom i smatra se jednim od glavnih uzroka u nastanku depresije. Naravno, ako je naše prvo iskustvo dolaska na svijet bilo da je nemoguće uspostaviti kontakt i da nitko nije tu za nas, to ostaje kao glavna matrica u kontekstu stvaranja odnosa. Upravo ustrajna i kvalitetna prisutnost psihoterapeuta, koji ima sposobnost neverbalne, intuitivne prisutnosti, pružit će depresivnom klijentu iskustvo stvarne emocionalne dostupnosti druge osobe. Tu započinje put oporavka i nade da je ljubav dostupna. U tjelesno orijentiranoj psihoterapiji rad se temelji prvenstveno na prisutnosti i bivanju s klijentom. Klijentu je potrebno iskustvo emocionalne dostupnosti druge osobe te kroz kontinuirano susretanje s terapeutom koji je dovoljno empatičan i ima sposobnost prihvaćanja klijenta bez pritiska da se mora mijenjati. U drugoj fazi terapijskog procesa potrebno je polako raditi na aktivaciji impulsa za posezanjem i agresije općenito. To u početku može izgledati teško i frustrirajuće jer osoba koja pati od depresije teško nalazi energiju, volju i motiv da se pokrene. No, malo po malo doći će prvi rezultati. Uz ispravno vođenje, davno zaboravljeni nagoni i impulsi počet će polako prodirati u tijelo i svijest. Sustav će početi primati više energije i doći će polako do integracije našeg nagonskog potencijala. Kako taj proces bude napredovao, simptomi depresije počet će se smanjivati. U tjelesno orijentiranoj psihoterapiji postoji izreka: „If there is no expresion, then is depression“, odnosno ako nema ekspresije, izražavanja, onda dolazi depresija. To znači da ako imamo obrazac neizražavanja vlastitih stavova, osjećaja, potreba i stanja te potiskujemo svoje prirodne reakcije, nakon nekog vremena možemo završiti s depresijom. Taj proces je postupan i mi ga često ne primjećujemo, no u jednom ćemo se trenutku morati susresti s njime. Puno ljudi pati od nekog oblika depresije, a da toga nisu ni svjesni. U ovom slučaju radi se o kombinaciji potisnute duboke tuge i velike količine neizražene ljutnje. U terapijskom procesu bitno je aktivirati tijelo kako bi olakšali izražavanje ova dva osjećaja, posebno ljutnje. Prostor za rad u tjelesno orijentiranoj psihoterapiji opremljen je strunjačama, velikim spužvastim kockama, obloženim palicama za udaranje i boksačkim fokuserima. Sve to olakšava rad s bijesom čija je integracija od velike važnosti u procesu iscjeljenja i oporavka od depresije i raznih traumatskih iskustava. Tu isto jasno možemo vidjeti koliko se u tjelesno orijentiranoj psihoterapiji, uz standardne psihoterapijske principe, u proces uključuje i tijelo kako bi rezultati i oporavak bili brži.
Kako osjećaji iz prošlosti utječu na naš život
U našoj prirodi postoji emocionalno-psihološka zadanost, slična onoj biološkoj, što znači da imamo razvojni put od začetka do realizacije naše pune zrelosti. Tijekom njega prolazimo kroz niz faza i podfaza koje moramo svladati kako bismo napredovali motorički, kognitivno i emocionalno. Prolaskom kroz svaku od faza nailazimo na niz prepreka koje nam često aktiviraju strah ili frustraciju, bilo da se radi o prelasku iz puzanja u hodanje ili svladavanju tobogana u parku. S obzirom da sve te prepreke izgledaju u početku veće od nas, od iznimne je važnosti da naši primarni skrbnici budu prisutni kao podrška. U procesu podržavanja djeteta da savladava prepreke i kroz njih raste, jedan od ključnih čimbenika jest – strpljenje. Ukoliko je u određenoj fazi primjerena podrška izostala i nije bilo previše strpljenja, zapinjemo u razvoju i u tom se procesu stvara nešto što nazivamo nedovršenim mjestom. Naše ostale ego funkcije nastavljaju se razvijati, a dio naše psihe ostaje zaglavljen upravo na onom mjestu na kojem smo zapeli. Pošto postoji prirodna zadanost i potreba za dovršenjem našeg procesa sazrijevanja, mi tu našu nedovršenost prenosimo u odraslu dob i pokušavamo je dovršiti kroz partnerske odnose, seksualnost i fantazije, kao i profesionalno i društveno okruženje. Jedan od najčešćih primjera jest taj da od svojih partnera tražimo upravo ono što nam roditelji nisu dali na način na koji nam je bilo potrebno. Tu govorimo o osjećaju nedostatka ljubavi koji onda ultimativno tražimo od naših partnera, odnosno zahtijevamo da nas vole na upravo onaj način na koji smatramo da su nas trebali voljeti naši roditelji. Naravno da drugi odrasli ljudi ne mogu nadomjestiti ono što nam je bilo potrebno u djetinjstvu i tu se otvara prostor za stvaranje sukoba u našim odnosima. Njihov temelj upravo je emocionalna regresija u nedovršena mjesta koja pokušavamo dovršiti u odrasloj dobi. U poslovnom okruženju možemo nesvjesno tražiti potvrdu i priznanje koje možda nikada nismo dobili od naših primarnih skrbnika. Nedovršena mjesta nesvjesno su aktivna tijekom cijelog našeg života, a posebno se aktiviraju kada smo pod emocionalnim pritiskom. Određene vanjske okolnosti, koje nazivamo okidačima, u kratkom nas vremenu emocionalno vraćaju u prošlost. Iako smo odrasli, emocionalno ulazimo upravo u onu dob kada smo povrijeđeni ili nedovoljno dobro zbrinuti. Limbički dio našeg mozga, koji drži stara emocionalna sjećanja, postaje aktivan i mi, usprkos svijesti da smo ovdje i sada, emocionalno postajemo djeca. Izjave poput „ponašaš se kao da imaš pet godina“ najčešće su točne. U slučajevima snažne emocionalne aktivacije, poput nekontroliranog bijesa ili duboke disocijativne tuge, govorimo o regresiji koja nikad nije starija od dvije godine. Često ubojstva na mah, gdje govorimo o emocionalnom blackoutu, dolaze iz najranijeg razdoblja našeg života. Važnost ovih spoznaja o emocionalnoj regresiji govori nam da, ukoliko ne osvijestimo našu psihološku strukturu, ostajemo emocionalno zarobljeni u prošlosti, neprestano pokušavajući dovršiti i ispraviti ono što se nekad odvijalo pogrešno. Najtužnije od svega jest da može proći cijeli naš život, a da nismo uopće svjesni da smo ostali emocionalno zarobljeni u prošlosti. S obzirom na to da život nudi velik broj mogućnosti za naš razvoj, rast i sazrijevanje, zarobljenost u regresivnom stanju naše prošlosti ograničava mogućnost istinskog doživljaja života onakvog kakav on uistinu jest. U takvoj vrsti regresije, mi emocionalno reagiramo samo na one događaje koje sliče na iskustva iz naše prošlosti i tako ostajemo zarobljeni u njoj. U pokušaju dovršenja i iscjeljenja mjesta u kojima smo emocionalno zapeli, od svijeta najviše tražimo osjećaje koji potvrđuju našu vrijednost. U partnerstvu tražimo ljubav i poštovanje, a u poslovnom i društvenom okruženju moć i priznanje. Ukoliko to ne dobijemo, najčešće propadamo u užas osjećaja bezvrijednosti. Taj užas dobiva na snazi jer iza toga stoji snažno nesvjesno uvjerenje da ako sam bezvrijedan, neću dobiti ljubav i umrijet ću. Iako za odraslu osobu može zvučati apsurdno, dijete to doživljava kada osjeća da ne dobiva ljubav. Osjeća se bezvrijedno i s tog mjesta kasnije na različite načine pokušava izgraditi osjećaj vrijednosti. Pokušava biti uspješno i kompetentno te će forsirati svoje talente kako bi izgradilo sliku vrijednosti o sebi. U podlozi uvijek tinja strah da će propasti u vrtlog bezvrijednosti i da će život za njega biti gotov. Iz tog straha, ljudi najčešće brane svoj „ugled“, društvenu sliku o sebi, boje se prekida i napuštanja u odnosu, gubitka posla i društvenog statusa. Ispod svega je duboki dječji strah od bezvrijednosti i gubitka ljubavi. S tog mjesta imamo krivo uvjerenje da moramo biti nešto posebno, bolje i vrjednije od drugih. Takvu izgrađenu kompenzaciju onda kasnije moramo braniti, a za to je potrebna velika količina energije. Izlaz je u osvještavanju naših dječjih nedovršenih mjesta i njihovom pravodobnom prepoznavanju. Moramo razviti suosjećajnog promatrača koji je aspekt odraslog Ja i koji može zbrinuti naš aktivirani nezreli dječji dio. Za to je potrebno vrijeme i ozbiljan rad na sebi. Dobro bi bilo uključiti se u psihoterapijski ciklus, individualni ili grupni, kako bi se pokrenuo proces dovršenja i emocionalnog sazrijevanja. Bitno je prihvatiti sebe i u osjećajima koji nam nisu ugodni i spoznati da ništa ne moramo i da nismo ništa posebno, da najveće rasterećenje i zrelost leže u ljudskoj običnosti i da je, kao takva, osoba sasvim dovoljna. Prije toga, uz stručnu pomoć, moramo dotaknuti mjesto užasa bezvrijednosti i spoznati da se u stvari ništa strašno neće dogoditi. U konačnici ćemo dobiti sebe onakvima kakvi zaista jesmo, a ne kakvi mislimo da bismo trebali biti.
Seksualnost u psihoterapiji
Libido i neuroza Seksualnost je dio našeg biološko instinktivnog sustava čija se aktivnost dijeli u dva smjera: produljenje vrste i libido. Libido predstavlja nagon za užitkom i glavna je pretpostavka za ljubav i sjedinjenje s voljenom osobom. Također je sinonim za seksualnu glad ili požudu. U širem smislu, kroz prizmu psihodinamskog psihoterapijskog pristupa, predstavlja pozitivnu, stvaralačku i kreativnu silu u nama. U osnovi se smatra energetskom manifestacijom s tjelesnim senzacijama i u kvantitativnom smislu je nemjerljiv. Siegmund Freud prvi unosi koncept libida u psihoanalizu i veže ga za nastanak neuroza. Također, izlazi s teorijom nagona gdje jasno objašnjava vezu između potiskivanja dva glavna biološka nagona, agresije i seksualnosti, i nastanka neurotskih poremećaja. Mi na ovaj svijet dolazimo uglavnom kao biološka bića, što znači da nama upravljaju nagoni. Oni su beskompromisni, traže zadovoljenje po svaku cijenu. Roditeljski zadatak je da djecu, kao nagonska bića, pripreme i prilagode za život u zajednici. U sukobu nagona i odgoja rađa se kultura. U idealnom scenariju, roditelji bi trebali djecu pripremiti za život u zajednici, a da se nagonski dio ne kastrira. Nažalost, najčešće se događa da zbog nedovoljnog kapaciteta roditelja, uvjetovanog i društvenim normama, dječje nagonsko Ja biva pod pritiskom i često osuđivano. Djeca vrlo brzo shvaćaju da se moraju odreći sebe kako bi sačuvali roditeljsku ljubav. Prvo se odriču dijela agresije, postaju “dobri dječaci” ili “dobre djevojčice”. Ukoliko smo se morali odreći vlastite agresije, gubimo temelj za razvoj zdrave seksualnosti. Odričemo je se i s obzirom na to da je i dalje tabu. Posljedično, u život idemo bitno okrnjeni za dva osnovna biološka nagona, što će imati ogromne posljedice za naš kasniji razvoj. U psihološkom smislu, odričemo se najpotentnijeg i najvibrantnijeg dijela nas čiji izostanak nadomještamo Lažnim Ja, Maskom ili Adaptiranim Ja. Zbog dugogodišnjeg potiskivanja, vremenom zaboravljamo tko smo. Nemamo jasan i protočan doživljaj sebe te našim životom dominira izostanak užitka, lakoće i smisla. Život postaje trpljenje i patnja. Seksualnost sada postaje ograničena, opterećujuća i zastrašujuća s nizom disfunkcionalnosti (nedostatak seksualne želje, impotencija, nemogućnost postizanja orgazma i sl.) ili se tako odvojena od svijesti prelijeva bez osjećaja za vlastite i tuđe granice, što stvara pretpostavku za povrjeđivanje sebe i drugih (promiskuitet, rizična seksualna ponašanja, prelazak granica, perverzije). UŽITAK Odričući se seksualnosti i agresije, ego preuzima kontrolu nad potisnutim nagonima koristeći različite strategije kako ti dijelovi nas ne bi došli u svijest. S obzirom da ovdje govorimo o nagonskoj sili koja traži zadovoljenje pod svaku cijenu, u tom unutarnjem sukobu stvara se ogromna napetost. U točki dodira nagona i ega nastaje neuroza. Pošto nagon traži zadovoljenje, on potiskivanjem ne umire, nego mijenja svojstva. Iz zdravog, izravnog primarnog nagona, iskrivljenjem nastaje sekundarni nagon. Svaki proces potiskivanja zdrave seksualnosti i agresije u konačnici traži zadovoljenje u iskrivljenom obliku. To znači da se dio naše potrebe za libidalnim užitkom sada manifestira kroz kriticizam. Nikada nećete vidjeti osobu koja kritizira mlako, bez energije i prikrivene strasti. Ljudi skloni kriticizmu potiskuju svoju seksualnost, agresiju i prepuni su frustracije. Ovdje moramo razumjeti da je potreba za zadovoljenjem u nama izrazito snažna i, ako je princip užitka opterećen i blokiran, naći ćemo iskrivljenu formu zadovoljenja. Čovjek kada riješi osnovna egzistencijalna pitanja, prirodno se okreće užitku. Ako taj proces razvojno nije podržan na pravi način, razvit će se strah ili krivnja. To se još naziva i strah od ugodnog nadražaja. Krivnja je često središnja blokada užitka. Sjena i seksualnost U procesu potiskivanja i iskrivljenja rađa se Sjena, odbačeni i neintegrirani dio našeg Selfa koji poprima svoj vlastiti život i inteligenciju. Iz tog skrivenog dijela može se manifestirati kao određene seksualne fantazije ili afiniteti koji poprimaju iskrivljeni princip energije ljubavi. Ukoliko smo se morali odreći seksualnosti, ona će se vjerojatno manifestirati u tajnosti. S obzirom da je potreba za zadovoljenjem toliko jaka, ljudi čine skrivene radnje pomoću kojih traže užitak. Tako će netko naći ljubavnicu, skrivajući se od svoje supruge kao dječak od stroge majke. Ljudi posjećuju prostitutke u tajnosti, neće se hvaliti time javno. Pornografiju će također gledati u skrivenom kutku svoga doma, daleko od očiju drugih. Sjena u seksualnosti često se manifestira u gledanju pornografije. Pornografski sadržaji uglavnom ne sadrže ništa što bi služilo najvišem dobru čovjeka. Dijelovi našeg potisnutog sjenovitog seksualnog dijela, koje se ne usudimo izravno izraziti, manifestiraju se u tim sadržajima, tako da kroz aktere na zaslonu gledatelji doživljavaju uzbuđenje. Glumci to rade umjesto njih. Najčešći motivi u pornografiji su dominacija i submisija, koji predstavljaju iskrivljene principe moći. U seksualnom smislu, to su sadizam i mazohizam, što znači da, ako je netko bio dominiran od roditelja i posljedično osjećao nemoć, tendencija dominaciji i sadizmu u seksualnosti može biti simbolički pokušaj osvete i poravnanja. Kod mazohizma, povreda je slična, samo što tu dominira jak osjećaj krivnje ili srama pa odgovornost za užitak prepuštam nekom drugom. To je jedini način na koji si dajem dopuštenje da uživam. Seksualne fantazije Seksualne fantazije neposredan su prikaz nesvjesne neprorađene problematike unutar našeg uma. Dio neugodnih iskustava iz djetinjstva, traume i nedovršena razvojna mjesta, koja završe u nesvjesnom dijelu našeg uma, vremenom se seksualiziraju. Seksualne fantazije u suštini imaju ulogu pokušaja iscjeljenja osobne traume i boli iz djetinjstva. U psihoterapijskom procesu, kada raspakiramo seksualnu fantaziju do tančina, vidjet ćemo da je u podlozi potpuno neseksualni sadržaj, duboka čežnja za iscjeljenjem boli. Kada tijekom psihoterapijskog ciklusa osvijestimo kontekst naših fantazija i, nastavno tome, proradimo i integriramo iskustvo, te fantazije počinju gubiti na snazi. Sada već osviještena osoba manje ide prema fantazijama, a više prema stvarnom odnosu gdje su srce i genitalije povezani. Rad sa seksualnim fantazijama u psihoterapiji može biti vrlo koristan alat za osvještavanje naših potisnutih bolnih iskustava i pomoć za integraciju istih. Seksualnost i psihoterapija Najčešći problemi koje klijenti prijavljuju, vezano za seksualnost kod muškaraca, jesu preuranjena ejakulacija ili neki oblik erektilne disfunkcije. Ukoliko problem nije uzrokovan organski ili posljedicom uzimanja lijekova i toksičnih supstanci, u pozadini je najčešće emocionalno-nagonski blok koji se spustio na tjelesnu razinu. Naš prirodni energetski životni protok (libido) je zaustavljen. U tjelesno orijentiranoj psihoterapiji koristi se metodologija pomoću koje otvaramo blokove i ponovno se uspostavlja protok kroz
Psihoterapija i fitness
Kao što sva saznanja i znanstvene spoznaje evoluiraju, tako i psihoterapija, koja se u osnovi temelji na znanosti, neprestano evoluira. Pojava objektnih relacija spasila je psihoterapiju i psihoanalizu od propadanja, kada je Carl Rogers dao novi smjer u pristupu i odnosu prema pacijentu/klijentu. Unazad dvadeset godina ne možemo zamisliti psihoterapiju bez neuroznanosti. Zadnjih nekoliko godina pažnju mi je privukla veza između psihoterapije i vježbi snage gdje sam uvidio koliko rad na mišićnoj aktivaciji i snazi utječe na promjene u raspoloženju i razini energije. Duboko sam uvjeren da će idući trend u psihoterapiji, kao neizostavni dio terapijskog rada, biti integracija nekih principa fitnessa. Vidio sam, također, da dugogodišnji rad na treningu snage utječe na promjene u osobnosti. S obzirom da dolazim iz tjelesno orijentirane psihoterapije, nije mi trebalo dugo da shvatim da u osobni razvoj, unaprjeđenje života ili ozbiljan psihoterapijski rad treba uključiti i tijelo u obliku treninga koji obuhvaća rad na mišićnoj aktivaciji i snazi. Mozak je prvenstveno organ prilagodbe, a čovjek je biće koje se razvija prilagođavanjem na okolnosti i iskustva. O uvjetima pod kojima rastemo, ovisi kako ćemo se ustrojiti kao osobe. Na temelju tih iskustava oblikujemo strukturu naše osobnosti i usvajamo temeljna uvjerenja o životu i ljudima. To u psihologiji nazivamo imidžem. U procesu strukturiranja našeg ega sudjeluje i tijelo koje se također prilagođava uvjetima kojima smo izloženi, poprimajući specifično držanje tijela. Svaki iole iskusniji tjelesno orijentirani psihoterapeut može iz tjelesne posture puno vidjeti, bez da zna osnovne informacije o klijentu. Način na koji osoba drži tijelo doslovno govori kako sebe drži u životu (posturalni imidž). Tijelo u procesu prilagodbe na iskustvo reagira kontrakcijama, zamrzavanjima, ukočenošću, pretjeranom fleksibilnošću (hipermobilnošću), obamrlošću, neprotočnošću i krutošću. Specifično držanje tijela ocrtava i naš karakter koji prati određena fiziologija i hormonski status. Prilikom integracije i prorade psihološko-emocionalnog sadržaja ono se nakratko mijenja. Možemo imati iskustvo da iz blokiranog i stisnutog mjesta najednom uđemo u psiho-tjelesnu otvorenost i protočnost. Tijelo može zauzeti ispravljenu posturu, puno zdraviju od naše standardne. Nažalost, iz iskustva znam da to stanje traje relativno kratko. Razlog tome je što su se u procesu prilagodbe i naši mišići prilagodili iskustvu. Takva organizacija traje obično dvadeset, trideset pa i više godina dok ne odlučimo nešto promijeniti. Da bi stvarna potreba zaživjela, osim psihoterapijskog procesa, moramo početi raditi na muskulaturi, dajući joj drugačiju informaciju. To znači da određene vježbe i pokrete moramo ponoviti nekoliko stotina i tisuća puta kako bi tijelo došlo u onu posturu koja podržava promjenu naših životnih obrazaca. Naši mišići doslovno trebaju novu informaciju, a naše tijelo drugačije držanje. Vježbanjem mišićne aktivacije, u kombinaciji s psihoterapijom, stvara se unutarnja sinergija koja nakon nekog vremena mora dati rezultate. Nakon dvadeset i pet godina rada u psihoterapiji, sve više sam uvjeren da je kombinacija psihoterapije i fitnessa jednostavno način koji pruža mogućnost za istinsku promjenu ili popravak klijenta koji radi na sebi. Većina klijenata u određenom trenutku svog psihoterapijskog ciklusa spontano krene vježbati i podržavati svoj proces na taj način. Nekada terapeut može predložiti neki oblik vježbanja koji je primjeren za pojedinu osobu. Naravno da se vježbama treba pristupiti individualno, ovisno o problematici i posturalnoj organizaciji klijenta. Mišljenja sam da kod ranorazvojnih trauma, trauma zlostavljanja, problema s osjećajem vrijednosti, depresija i svih oblika strahova, vježbe snage daju najbolje rezultate. Unazad nekoliko godina imam priliku surađivati s autoritetima iz područja Body fitnessa i mogu potvrditi da se u toj sinergiji krije ogroman potencijal za osobni razvoj ukoliko osoba ima pozitivnu namjeru prema sebi. Godinama sam uključen u trening i rad na mišićnoj aktivaciji i imam certifikat iz vježbi snage i postularne organizacije.
Važnost tijela u psihoterapiji
Među brojnim legitimnim i priznatim psihoterapijskim smjerovima nalazi se i tjelesno orijentirana psihoterapija. Radi se o terapijskom pristupu koji, osim standardnih psihoterapijskih principa, u svoju metodologiju uključuje rad i pristup kroz tijelo. Sama povijest tjelesno orijentiranog pristupa u psihoterapijske svrhe počinje u prvoj polovici dvadesetoga stoljeća. Njezin utemeljitelj je Wilhelm Reich, osnivač vegetoterapije i jedan od začetnika seksualne revolucije i teorije seksualne ekonomije. Naime, kroz svoju psihoterapijsku praksu, primijetio je da ljudi sa sličnom tjelesnom konstitucijom prijavljuju i slične emocionalne probleme. To ga je ponukalo da istražuje dalje i, na osnovu svojih opažanja, iznio je prvu analizu karaktera temeljenu na načinu na koji je osoba psihološki organizirana i kako se tjelesna struktura uklapa u cijelu sliku. Njegovi učenici Alexander Lowen i John Pierrakos nastavili su dalje s istraživanjem povezanosti utjecaja vanjskih čimbenika s našim psihoseksualnim razvojem i ustrojem našeg tijela. Iz tih istraživanja razvila su se dva najvažnija terapijska pravca: bioenergetika i Core Energetics. Od osamdesetih godina prošlog stoljeća pa do danas tjelesno orijentirana psihoterapija bilježi sve veću popularnost i nalazi se na listi međunarodno priznatih psihoterapijskih smjerova. Glavni cilj tjelesno orijentiranog pristupa jest otvoriti što veći protok u tijelu. U ovom pristupu, ali ne samo u njemu, protočnost je povezana s našim kapacitetom za doživljavanje svojih osjećaja. Temelj psihološkog i emocionalnog zdravlja u potpunosti leži u našoj sposobnosti da izdržimo najsnažnije i najneugodnije osjećaje. Upravo psihološka problematika s kojom se susrećemo najčešće je povezana s potiskivanjem i nemogućnošću susretanja s osjećajima koji su nam neugodni, pogotovo ako iza njih stoji traumatsko iskustvo. Ukoliko smo kroz svoje razvojne faze bili izloženi traumatskim iskustvima, prirodno je da ćemo se braniti tako da te osjećaje više ne želimo doživjeti; guramo ih izvan naše svijesti i taj dio našeg iskustva odlazi u područje nesvjesnog. U našem sustavu stvara se konflikt između obrambenog svjesnog ega (potiskivača) i nesvjesnih sila (Sjena, Id). Rezultat tog našeg unutarnjeg sukoba jest neuroza, blaže psihičko oboljenje za koje ne postoji jasan organski uzrok, već nastaje kao posljedica potiskivanja. Simptomi mogu biti anksioznst, napadi panike, razni oblici fobija, depresija i neki oblici seksualne problematike. Bitno je razumjeti da u cijelom tom procesu unutarnje borbe, u svrhu kontrole neugodnih osjećaja, sudjeluje i naše tijelo. Protočnost znači mogućnost da osjećamo više, što često može biti neugodno, pa iz tog razloga zaustavljamo taj protok kako bismo bili manje izloženi neugodnim osjećajima. Naš se sustav brani i stvara obranu iz koje kasnije oblikujemo specifičan karakter, a tijelo sudjeluje na način da stvara tzv. mišićni oklop pa iz tog razloga postaje kruto, ukočeno, i stvaramo neki oblik rigiditeta. U gorem slučaju, odvajamo se od vlastitog tijela tako da ga više ni ne osjećamo. To znači da smo na nekoj razini emocionalno otupjeli. Posljedica toga je da gubimo kapacitet za užitak, život postaje patnja i polako klizimo u depresiju. Rezultat cijelog ovog procesa je duboki osjećaj umora. Držati pod kontrolom veliku količinu osjećaja i sila iz nesvjesnog, izrazito je iscrpljujuće. Naš prirodni energetski potencijal slabi i može doći do pada imuniteta. Wilhelm Reich tvrdio je da prosječna osoba do svoje dvadeset sedme godine života funkcionira na svega 20-30 % svog stvarnog potencijala. Vjerovao je da kao ljudska bića, ukoliko smo u kontaktu sa svojim osjećajima, tj. ako smo protočni, imamo dovoljno energije za sve aktivnosti i izazove s kojima se susrećemo u životu. Kako bismo još bolje približili o čemu se ovdje radi, bitno je napomenuti da će tijelo preuzeti na sebe sve što psiha ne uspije proraditi. To je najjednostavnija definicija psihosomatike. Iza svake nelagode u tijelu, pa i kronične boli ako nije uzrokovana mehaničkom povredom, najčešće se nalazi emocionalna bol. U tjelesno orijentiranoj psihoterapiji rad s klijentom uključuje i rad s tijelom. To znači da postoje vježbe i stresni položaji koji aktiviraju i pojačavaju protok kako bi se potisnuti osjećaj mogao osloboditi. Osoba proživljava bol koja je dugo bila zarobljena u sustavu i ima priliku taj dio sebe integrirati. S obzirom da je sada odrasla i da je izgradila dovoljno resursa, ti osjećaji više nisu prijetnja integritetu i zdravlju te osobe. Bitno je naglasiti da je za to potreban ozbiljan terapijski rad. Ukoliko forsiramo otvaranje potisnutih osjećaja, možemo učiniti puno veću štetu nego korist. Dugogodišnje iskustvo rada u ovoj vrsti terapije govori mi da će terapijski proces, ukoliko u njega nismo uključili tijelo i otvorili protok, biti ograničen. Istraživanja govore da je u radu s traumom potrebno mobilizirati tijelo kako bi cijeli proces bio uspješan. Užas i emocionalna bol koju smo doživjeli kao djeca bili su veći od nas. Posljedično, izgradili smo snažne obrane kako to nikad više ne bismo iskusili. Terapija u kojoj se koristi samo razgovor često može biti ograničavajuća jer naš mentalni aparat može biti prejak da dođemo do osjećaja. Upravo pristup kroz tijelo nudi oslobođenje. Tjelesno orijentirani pristup je dinamičan, uzbudljiv i katarzičan. Otvara prostor za slobodno izražavanje potisnutih osjećaja u svom punom spektru i daje predivan doživljaj rasterećenja na emocionalnoj i tjelesnoj razini. Također, može biti tih, dubok i suptilan, ali je uvijek povezan s tijelom. U tjelesno orijentiranoj psihoterapiji tijelo nazivamo The Real Self (Stvarno Ja) i, ako ga slušamo, uvijek ćemo znati kako smo. Danas postoji veliko zanimanje za ovu vrstu terapije. Centar za integrativni razvoj prva je organizacija primljena u EABP (Europsku asocijaciju za tjelesno orijentiranu psihoterapiju) i članica je SPUH-a (Saveza psihoterapijskih udruga Hrvatske) koja se bavi promicanjem ove vrste rada u svrhu općeg dobra. Vjerujem da su psiha i tijelo neraskidivo povezani i utječu jedno na drugo te moraju ravnopravno biti uključeni u terapijski proces.
Regulacija živčanog sustava
Sposobnost regulacije našeg živčanog sustava, afekata i stanja glavni je preduvjet za kvalitetan život. Iako svakodnevno obavljamo različite aktivnosti pogonjeni našim potrebama, željama, ciljevima i projekcijama, u osnovi,mi temeljno i biološki funkcioniramo između stanja regulacije i disregulacije. Kada tek dođemo na svijet i u najranijem djetinjstvu, nemamo gotovo nikakav kapacitet za regulaciju živčanog sustava. To znači da suočavanje s bilo kojim oblikom nelagode kod djeteta uzrokuje preveliku stimuliranost, anksioznost i, u nedostatku regulacije, neizdrživu anksioznost. Aktivira se simpatička grana našeg autonomnog živčanog sustava i tražimo umirenje. Da bismo se umirili i aktivirali parasimpatički dio našeg autonomnog živčanog sustava, u najranijoj dobi za regulaciju trebamo pomoć druge osobe, što je najčešće majka ili neki drugi primarni skrbnik. Umirenje i aktivacija parasimpatikusa vrlo povoljno utječu na naš psiho-neuro-biološki razvoj. To je primarna potreba kako bi se sve naše bitne biološke zadanosti mogle aktivirati i dovršiti u svom punom potencijalu. Pravilan razvoj našeg mozga, stvaranje neurona i cijele naše sinaptičke arhitekture ovisi upravo o kvaliteti majčine regulacije djeteta. Prvenstveno svojom prisutnošću, pozitivnom brigom i uštimanošćus djetetom, stvara se sinkrona emocionalna povezanost kroz koju dijete doživljava osjećaj ugode i pozitivnog zrcaljenja. Upravo iz osjećaja reguliranosti proizlazi osjećaj ugode koji se prvenstveno manifestira na senzomotornoj razini. To je uglavnom tjelesni osjećaj. S obzirom da je u toj dobi većina naše svijesti povezana s tjelesnim senzacijama, mi se najviše s time i identificiramo. To znači da dijete, ukoliko boravi u prostoru reguliranosti i ugode, počinje stvarati pozitivnu sliku o sebi – good self representation. Iz tog ugodnog doživljaja razvijaju se pozitivni osjećaji prema sebi, što kasnije postaje temelj samopouzdanja, osjećaja vlastite vrijednosti i resurs za spoznavanje i postavljanje vlastitih granica. U suprotnom, ukoliko nismo imali kvalitetnu regulaciju, naš sustav bit će disreguliran, što znači da ćemo boraviti u prostoru nelagode i anksioznosti. S obzirom da je svijest o sebi vezana za tijelo, dijete će tu nelagodu osjećati kao da nešto nije u redu pa će se iz nje stvoriti uvjerenje „nešto sa mnom nije u redu“, što vodi stvaranju loše slike o sebi – bad self representation. Ona postaje temelj za osjećaj nesigurnosti, neadekvatnosti i osjećaj manje vrijednosti. Selfom će dominirati krivnja, sram i bezvrijednost. Život iz tog mjesta bit će neprestana patnja u pokušaju da nađemo prikladnu regulaciju koja je izostala u vrijeme kada je bilo najpotrebnije. Razvojno gledano, disreguliranost postaje podloga za većinu psiholoških poremećaja i psihičkih oboljenja. Poremećaji u kategoriji anksioznih ili razvoj depresije gotovo uvijek su indikacija rane disregulacije našeg živčanog sustava. U nastojanjima da doživimo umirenje, a samim time i pozitivne osjećaje prema sebi, posežemo za raznoraznim oblicima regulacije koji nisu dobri za nas. Tu prvenstveno mislim na konzumiranje alkohola, pušenje, prejedanje, kompulzivno vježbanje ili hiperseksualnost. U ta nastojanja ubrajamo i radoholičarstvo, zloporabu droga i ostale oblike kompulzija. Ovdje je nužno razumjeti da su većina naših aktivnosti, navika, kompulzija, životnih stilova i uvjerenja pokušaji regulacije našeg davno disreguliranog živčanog sustava, gdje neprestano tražimo umirenje i dobar osjećaj sebe. Na psiho-neuro-biološkoj razini život se odvija između stanja disregulacije i pokušaja regulacije. U psihoterapijskom procesu glavni je zadatak ponovno uspostaviti dobar osjećaj sebe – good sense of self, kao temelj kvalitetnijeg života. S obzirom da je šteta nastala u odnosu, popravak je moguć jedino kroz njega. Uloga psihoterapeuta je da svojim stvarnim zrcaljenjem, istinskim zanimanjem, prisutnošću i terapijskim intervencijama utječe na živčani sustav klijenta, dovodeći ga u više umirujuće i koherentno stanje. U tjelesno orijentiranoj psihoterapiji postoji metodologija rada s regulacijom živčanog sustava kroz zrcaljenje i terapijske intervencije, koje uključuju i tijelo. Često u takvim seansama osoba mora osjetiti svu nelagodu unutar vlastitog bića, mora proći kroz katarzu i ući u prostor regulacije i umirenja. Terapeut svojim mirom, disanjem, posturom i neverbalnom komunikacijom utječe na živčani sustav klijenta, na taj način aktivirajući one dijelove mozga koji su zaduženi za koherenciju, mir i zadovoljstvo. Tako počinje dovršavanje onog dijela selfa koji dobar osjećaj sebe drži temeljem kvalitetnog života. Zanimljivo je da u kvalitetnom odnosu terapeut na sustav klijenta djeluje onako kako majka utječe na sustav svoga djeteta. Temelj ovog odnosa je prisutnost kao najuzvišeniji oblik ljubavi.
Razumijevanje i funkcija otpora u psihoterapijskom procesu
Otpori predstavljaju nesvjesnu prepreku pristupanju u vlastito nesvjesno. Freud definira otpor kao opoziciju terapijskom procesu koji treba nadvladati ili izbjeći. Kasnije otpor postaje sadržaj i sastavni dio terapijskog procesa kojeg treba proraditi. Otpor nastaje kao prepreka unutarnjem nesvjesnom doživljaju sebe koji ne želimo susresti. Otpor je također prepreka ili opozicija opservirajućem egu u stjecanju i asimilaciji uvida i time otpor postaje sadržaj i sastavni dio analize osobnosti osobe. U psihoterapijskom kontekstu otpor se određuje kao prepreka ili opozicija u odnosu s terapeutom kao nositeljem transferne uloge, gdje analiza transfera postaje dio prevladavanja otpora u terapijskom procesu. Otpor možemo odrediti i kao one snage u osobnosti klijenta koje se opiru razvoju terapijskog odnosa kao terapeutom kao nosiocem transfernog značenja. To znači da se u procesu psihoterapije vrlo često aktiviraju oni osjećaji i obilježja prema terapeutu koji su vezani za dinamiku odnosa koju smo imali sa našim primarnim skrbnicima. U širem kontekstu otpori predstavljaju prepreku u nastojanju za kvalitetnim unaprjeđenjem našeg života. Gdje god ne uspijevamo dovesti naš život u kvalitetniji prostor, uvijek iza toga postoji dio našeg nesvjesnog otpora koji sprječava naš daljnji rast i razvoj. Prijašnji terapijski pristupi prilazili su problematici otpora na način da ga treba savladati. Kako je psihoterapija evoluirala i došlo je do promjena u terapijskom pristupu, tako se promijenio i pristup radu sa otporom. Umjesto nadvladavanja otpora novi pristup je da otpor treba analizirati i razumjeti njegovu funkciju, te da je cilj rada s otporom njegova prorada i otkrivanje dubljeg nesvjesnog. Motivi otpora 1. U središtu otporne aktivnosti jest izbjegavanje unutarnje boli koju mogu izazvati potisnuti mentalni sadržaji kao nosioci pojedinih afekata i nagonskih tendencija prodorom u svijest. Bolni afekti kojima se ego opire mogu biti anksioznost, krivnja, sram depresija kao i njihova kombinacija. U osnovi tih bolnih afekata nalaze se iskustva potisnutih nagonskih impulsa koji imaju tendenciju prodora u svijest. Krajnji motiv otpora mogu biti rana traumatska iskustva kada je ego bio savladan i preplavljen anksioznošću i panikom. To ujedno znači da su preplavljujuća iskustva bila previše za tzv. ‘Prozor prisutnosti/tolerancije’, odnosno našu sposobnost da se nosimo i izdržimo neugodne osjećaje, te da je osoba bila u produženom stanju disregulacije. Najbolji primjer za to su napadi panike i razvoj paničnog poremećaja. Ovdje otpor ima funkciju da štiti ego od ponovnog doživljaja traumatskih iskustava. Iako nam ovo koristi da preživimo i da na razini kompenzacijskih obrana držimo anksioznost pod kontrolom zapravo ne dolazimo u trajnija stanja umirenja i regulacije. Naš prozor tolerancije/prisutnosti ne može rasti. Proradom otpora, a potom dovršavanjem reakcija na traumatsko iskustvo na sadržan način rada naš kapacitet za osjećanje raste kao i naš kapacitet za samoregulaciju. Motivi otpora 2. U ovom smislu otpor je nesvjesni pokušaj osobe da zadrži autonomiju Selfa kroz opiranje promjeni makar i na vlastitu štetu. Naš psihološki razvoj ima svoju zadanost, a postignuće razvoja jest autonomija Selfa. U procesu postizanja autonomije često se susrećemo s utjecajem obitelji i društva na ovaj prirodni razvojni proces. Pozitivna funkcija odgoja i društva jest kapacitet da se prilagodimo i surađujemo. Ukoliko je taj utjecaj prejak mi na površini stvaramo adaptirano Ja (Masku), a u podlozi stvaramo nesvjesni otpor prema vanjskom utjecaju koji se može manifestirati kao inercija, lijenost, kašnjenje, nepreuzimanje odgovornosti, odvojenost (sanjarenje), laganje i samougađanje. U tjelesno orijentiranoj psihoterapiji tjelesna bol ili bolest mogu biti nesvjesna manifestacija dubljeg somatiziranog otpora. Otpor je manifestacija neurotskog konflikta i kao takav je izvrstan za analizu. U samoj srži otpora je snažna potreba za NE kao ključnoj razvojnoj riječi za izgradnju autonomije i individuacije. Vrste otpora U prvoj kategoriji nailazimo na otpore koji nas čuvaju od neugodnih preplavljujućih iskustava. Ovdje otpor ima funkciju čuvara Selfa. U dubini psihe je strah da ćemo susresti dio neželjenog nagonskog/emocionalnog sadržaja koji će nas preplaviti. Tu je najveći strah od gubitka kontrole i dubljeg straha od raspada zauvijek. U podlozi se najčešće nalazi rana trauma koju nismo uspjeli iscijeliti i integrirati u strukturu Selfa. Kako bi prevenirali bilo kakvo susretanje sa tim dijelom sebe, mi doslovno imobiliziramo sustav. Zatvaramo se u neku vrstu zone komfora kako bi izbjegli moguće okidače koji bi nam stvorili nelagodu. Zanimljivo je da kao dio strategije možemo reducirati i tjelesnu aktivnost. Tjelesna aktivnost pokreće energiju unutar našeg sistema. Čim je više energije, više je i osjećaja što povećava rizik od susreta sa disocijativnim elementima naše psihe. Vrlo često iz tog mjesta može se stvoriti nesvjestan otpor prema tjelesnoj aktivnosti. Vježbajući i aktivirajući našu muskulaturu, možemo početi osjećati nelagodu koja je vezana za neka naša traumatska iskustva. Također u tu kategoriju ide strah od suočavanja sa vlastitim nagonskim dijelovima. Tu prvenstveno mislim na strah od vlastite potisnute agresije i seksualnosti. Ovdje govorimo o dijelovima nas koji su najviše pod društvenim i kulturološkim pritiskom. I sam Freud je to naglašavao u svojoj Teoriji nagona. Ovdje postoji strah da ako oslobodimo svoju agresiju i seksualnost mi to više nećemo moći kontrolirati i da ćemo zbog toga biti kažnjeni. Ovdje se uz strah može javljati jak osjećaj krivnje. Temeljni ljudski konflikt upravo je između ega i nagonskog Ja i kao takav najčešći je izvor neurotskog poremećaja. Ovdje nas otpor štiti da se ne susretnemo sa tim nagonskim silama kao ne bi izgubili kontrolu i bili odbačeni i kažnjeni od društva, ali posljedice ovog konflikta su ogromne za naše zdravlje. Naši nagonski dijelovi su naš biološki potencijal i izvor životne energije i vitalnosti. Zadatak je da uspijemo proraditi otpor i integrirati našu prirodnu agresiju i seksualnost kako bi naš život bio puno ispunjeniji i protočniji. U ovom slučaju otpor nije centralna problematika na koju se moramo fokusirati u terapijskom procesu već je zadatak da se pažnju stavimo na sadržaj koji se nalazi ispod otpora. Terapijski cilj u ovom slučaju jest graditi čvrst emocionalni containment , sposobnost da izdržimo nasrtaje neugodnih osjećaja u svom punom intenzitetu. To radimo tehnikom tzv. optimalne frustracije, na način da se malo po malo izlažemo neugodnim sadržajima tek malo više od zone komfora. Druga kategorija u kojoj se otpor javlja je strah od konfrontacije. Ne usudimo se ući u sukob i zauzeti se za sebe kako ne
O psihoterapiji
Psihoterapija je tretman problema emocionalne prirode psihološkim putem u kojem educirana osoba namjerno uspostavlja profesionalan terapijski odnos i koristi stručne postupke u svrhu uklanjanja, modificiranja ili ublažavanja intenziteta postojećih psihičkih simptoma/poteškoća, u svrhu promjene poremećenih shema ponašanja i poticanje pozitivnog razvoja ličnosti djeteta, adolescenta i odrasle osobe. – Zakon o djelatnosti psihoterapije u RH Ljudi u psihoterapijski proces ulaze iz dva razloga. Prvi je taj da ih je natjerala problematika koja uvelike utječe na kvalitetu njihova života. To se prvenstveno odnosi na simptome koji se mogu manifestirati kao blaže vrste psihičkih oboljenja i poremećaja, depresija, anksioznost, razne vrste iracionalnih strahova, fobije, psihosomatski poremećaji, opsesija i kompulzija, ovisnosti i neki oblici seksualnih disfunkcija. Drugi razlog ulaska u terapijski ciklus proizlazi iz želje za osobnim razvojem. U tom slučaju, klijent dolazi motiviran spoznajom da postoje određena ograničenja koja onemogućuju potpuniju manifestaciju njegovih stvaralačkih potencijala i realizaciju čežnji, želja i ideja u svrhu sretnijeg i potpunijeg života. U oba slučaja, zadatak psihoterapeuta je da uspostavi terapijski savez, tj. odnos sigurnosti i povjerenja u kojem je moguće kreirati novo iskustvo za klijenta, potpuno drugačije i zdravije od onoga što je bilo njegovo iskustvo tijekom odrastanja. Kada dolazimo na ovaj svijet, naš razvoj i formiranje najviše ovise o kvaliteti odnosa s najbližom osobom, primarnim skrbnikom, koji je najčešće majka. U toj dinamici odnosa oblikuju se naša temeljna uvjerenja o nama samima, načinu na koji sebe doživljavamo i, nastavno, kako vidimo svoju ulogu u svijetu, na koji način ćemo ulaziti u odnose s drugim ljudima te kako ćemo funkcionirati u njima. Na temelju tog odnosa postavlja se cijela sinaptička arhitektura koja postaje matrica za sva naša uvjerenja i načine na koje gledamo svijet. To nazivamo unutarnjim radnim modelom i po njemu kasnije funkcioniramo u životu, što znači da iskustva iz djetinjstva uvelike određuju naš kasniji život. Mi upravo živimo život i doživljavamo ga kroz već postavljenu matricu nastalu u našim najranijim iskustvima. Ukoliko su ta iskustva bila loša po nas, to će vrlo vjerojatno manifestirati poteškoće u našem kasnijem životu. Traume uz djetinjstva, zanemarivanje, nedostatak prisutnosti i adekvatnog zrcaljenja negativno će utjecati na oblikovanje Selfa, jasnog i zdravog osjećaja sebe. S obzirom da nam je proces njegova dovršenja u stabilnu i zdravu strukturu razvojno zadan, kasnije se pokušavamo dovršiti kroz životne situacije, partnerske odnose, posao i društvenu ulogu. Nažalost, u tom pokušaju dovršenja koristimo isti model koji nam je poznat i ponavljamo slična iskustva koja smo imali kroz naše razvojne faze. Na taj način samo rekreiramo staru bol i, u gorem slučaju, retraumatiziramo se. Za pokušaj dovršenja i popravak Selfa potreban nam je siguran odnos i drugačija vrsta zrcaljenja. Terapijski odnos savršena je prilika za to novo iskustvo. Uspostavljanjem terapijskog saveza između terapeuta i klijenta stvaraju se osjećaj dobrodošlice, povjerenja i prihvaćanja i bliskost sa zdravim granicama gdje klijent dobiva priliku biti zrcaljen na drugačiji način. U tom odnosu stvara se pretpostavka za promjenu doživljaja sebe i oblikovanja drugačije slike o vlastitoj vrijednosti, osjećajima i potencijalu. U tom procesu počinje dovršenje Selfa. Ovim želim naglasiti da terapija nije samo metodologija, koja je itekako bitna, već kvaliteta odnosa temeljena na prihvaćanju, sigurnosti i povjerenju. Unutar prve godine života, djetetov razvoj uvelike ovisi o kvaliteti odnosa s majkom. To razdoblje je važno, jer se tada desna hemisfera našeg mozga ubrzano razvija, a ona je kasnije važna za sposobnost prepoznavanja osjećaja i stanja te njihovu kontrolu i nosi emocionalni dio našeg života. S obzirom da lijeva hemisfera nije razvijena, a bitna je za razvoj naših kognitivnih funkcija, majka i dijete u idealnom slučaju komuniciraju right brain to right brain. Stvara se tzv. limbička rezonanca, odnos sklada, ugode i beskrajne ljubavi. U tim uvjetima, mozak djeteta zdravo se razvija i umrežuje. U psihoterapijskom procesu, mogućnost popravka i promjene stanja klijenta događa se jedino ako terapeut i klijent ostvare right brain to right brain vezu. Bit terapijskog rada i ideje osobnog razvoja nalazi se u pojmu integracije i istine. Tijekom našeg formativnog razdoblja susrećemo se s nizom neugodnih iskustava koji su bili previše za držati ih u svijesti. Neke od njih nazivamo i traumatskim. Pritisak tih neugodnih iskustava prijeti opstojnosti našeg Selfa pa se moramo udaljiti, odvojiti od te nelagode. Da bismo to postigli, koristimo nekoliko mehanizama obrane poput disocijacije, shut downa i potiskivanja. Taj proces je neizbježan kako bismo sačuvali naš psihički integritet. Problem nastaje kasnije, kada nas ti odvojeni dijelovi počinju napadati u obliku simptoma neuroze ili određenih vrsta poremećaja. Zadatak psihoterapije je integracija svih tih neugodnih iskustava u strukturu Selfa. Zdravlje osobe očituje se u sposobnosti izdržavanja neugodnih osjećaja u njihovom punom intenzitetu. Terapijski proces sastoji se od građenja sposobnosti izdržavanja samog sebe u najneugodnijim dijelovima, a da se pritom ne raspadnemo. Dobrobit tog procesa je da imamo priliku upoznati sebe na stvarnijem i autentičnijem mjestu, što nam također pomaže da se prestanemo bojati onoga što je u nama, jer sada više nismo sebi nepoznanica. Posljedično, prestajemo se bojati nečega čega smo se bojali prije, shvaćajući da je taj strah bio samo projekcija naših unutarnjih neintegriranih dijelova. Veličina i zrelost čovjeka očituju se u njegovoj sposobnosti da se susretne s istinom, ma kakva ona bila. To smatram najvećom vrijednošću psihoterapije i procesa osobnog razvoja.
O tjelesno orijentiranoj psihoterapiji
Tjelesno orijentirana psihoterapija jedan je od mnogih psihoterapijskih modaliteta koji je priznala Europska asocijacija za psihoterapiju (EAP), krovna institucija za regulaciju statusa psihoterapijskih smjerova u Europi. Također, priznata je i u Republici Hrvatskoj od strane Hrvatske komore psihoterapeuta (HKPT). Tjelesno orijentirana psihoterapija koristi sve standardne psihoterapijske principe, ali u metodologiju rada uključuje i tijelo. Jedna od bitnih postavki ovog smjera je da sve što naša psiha nije uspjela integrirati, tijelo će preuzeti na sebe. U svom dugogodišnjem psihoterapijskom radu osvjedočio sam se da iza svake tjelesne kronične nelagode ili boli, ukoliko nije došlo do mehaničke povrede, stoji emocionalni kontekst i specifičan set iskustava. S obzirom da se naša psiha brani od neugodnih iskustava, tijelo to sprema kao tjelesni blok, grč ili posturalni imidž. Često ne možemo prodrijeti u nesvjesno samo terapijskim razgovorom pa u određenom trenutku, unutar terapijskog procesa, moramo napraviti tjelesnu intervenciju. To činimo da mobiliziramo tijelo, dovedemo ga u specifične stresne položaje ili aktiviramo protok. Na taj način omogućujemo klijentu da puno lakše nadvlada svoje obrane i otpore te dođe u dublji, ranjiviji i autentičniji dio sebe. Naše tijelo često jasno pokazuje naše nesvjesno, govori nam kroz jezik ugode ili neugode. Bol u tijelu najjasniji je primjer nesvjesnog u nama. Uz dužno poštovanje prema drugim psihoterapijskim modalitetima, nemoguće mi je zamisliti terapijski proces, a da tijelo nije uključeno u njega. Osobni razvoj ili rad na traumama iz našeg života, bez uključivanja tijela, bit će nedostatan i ograničen, pogotovo ako smo usvojili Body/Mind koncept i vjerujemo da su tijelo i psiha usko povezani. Također, uzbudljivo je otkrivati kako uvjeti pod kojima smo rasli utječu na našu tjelesnu konstituciju i posturalnu organizaciju, iz kojih iskusni tjelesno orijentirani psihoterapeut može jako dobro odrediti problematiku klijenta. U tom slučaju, u psihoterapijski proces ulazi se iz dva smjera. Prvi je standardni psihodinamski i analitički, drugi je tjelesni. Kada su u psihoterapiju jednako uključeni psihološki i tjelesni aspekt, dobivamo puno veću sinergiju i učinkovitost. Tjelesno orijentirana psihoterapija temelji se na četiri osnovna principa: uzemljenje, utjelovljenje, tjelesne intervencije i posturalna organizacija. Uzemljenje – Sposobnost da izdržimo sve neugodne svjesne i nesvjesne sile unutar našeg bića. To znači da imamo kapacitet da se susretnemo s onim u nama čega se najviše bojimo, a da pritom zadržimo stabilnost i zdrav razum. Analogno tome, tu je pojam gromobrana koji veliku prirodnu silu i naboj na siguran način kanalizira u zemlju, čuvajući pritom kuću od većih oštećenja. Uzemljenje je osnova tjelesno orijentirane psihoterapije. S obzirom da se ona bavi suočavanjem i proradom potisnutih, neintegriranih emocionalnih sadržaja, rad na uzemljenju i stvaranje emocionalnog kontejnera polazna je točka ovakvog terapijskog procesa. Nemoguće je izgraditi osjećaj psihološke stabilnosti bez rada na tijelu. To znači da na uzemljenju radimo kroz prepoznavanje i definiranje neugodnih osjećaja, a paralelno s time jačamo naš tjelesni kapacitet. Što je tijelo jače, mogućnost da izgradimo osjećaj psihološke stabilnosti je veći. Unutar metodologije tjelesno orijentirane psihoterapije postoji niz specifičnih tjelesnih vježbi koje nam pomažu prilikom izgradnje uzemljenja i osjećaja stabilnosti i sigurnosti. Utjelovljenje – S obzirom da je cilj svakog psihoterapijskog procesa integracija, utjelovljenje je proces dovođenja odvojenih dijelova nas nazad u svjesni um. Često, zbog neugodnih ili traumatskih iskustava u ranom razvojnom razdoblju našeg života, jedini način obrane bila je – disocijacija. Ona označava odvajanje neugodnog iskustva izvan naše svijesti kako bismo otklonili prijetnju i pritisak na naš mladi i krhki ego. Posljedica toga je zamrzavanje ili zaustavljanje prirodnog tjelesno-emocionalnog protoka. Na taj način više ne osjećamo užas i bol, ali zbog toga je naša sposobnost za osjećanje bitno manja, čime naš život gubi na punini, kvaliteti i vitalnosti. S obzirom da su tijelo i emocije povezani, mi se odvajamo i od našeg tijela. Tijelo nam postaje stranac koji sada s nama komunicira putem simptoma neugode ili otupjelošću. Proces integracije događa se u tijelu. Svaki neugodni osjećaj ili susret s traumom jest tjelesni doživljaj. Upravo iz straha od susreta s osjećajima koje smatramo bolnima i opasnima, mi imobiliziramo tijelo, smanjujemo tjelesnu aktivnost. To je najčešći razlog zašto je teško zadržati motivaciju za vježbanje. U suprotnom slučaju, ljudi mogu pretjerano vježbati, često da ne bi osjetili sebe u stanju umirenja. Iz mog iskustva, pokreti i vježbe izvode se mehanički, bez prave povezanosti. Upravo se svjesnim pokretanjem tijela ponovno povezujemo sa svime što je u nama i tako potičemo put prema cjelovitosti našeg bića. Biti u tijelu znači osjećati, biti živ i svjestan svega što se događa u nama. Dobrobit utjelovljenja jest jasnoća naših misli i osjećaja i osnovna je pretpostavka za prisutnost. Iz procesa prisutnosti sudjelujemo u životu ovdje i sada u njegovom punom realitetu, a ne zarobljeni u iskustvima naše prošlosti. Prisutnost je najuzvišeniji oblik ljubavi. Tjelesne intervencije – Specifičnost ovog modaliteta jest ta da je u terapijski proces uključeno i tijelo. U procesu otkrivanja i susreta s dobro zaštićenim neugodnim osjećajima na stručan način koristimo tjelesne intervencije. To mogu biti različiti položaji ili pokreti koji otvaraju tjelesno-emocionalni protok pa su nam samim time i potisnuti osjećaji dostupniji za proradu i integraciju. Od klijenta možemo tražiti da potisnutu ljutnju izražava udaranjem u strunjaču ili da koristi glas za poticanje izražavanja. U procesu koristimo i svjesni dodir kao alat za aktivaciju ili otvaranje tjelesno-emocionalnog bloka ili za potrebe regulacije autonomnog živčanog sustavu u svrhu umirenja. Ovdje je potrebno naglasiti da je u psihoterapijskom procesu tjelesni dodir osjetljiva situacija, posebno ako su klijentu u djetinjstvu bile prelažene granice na tjelesnoj razini. Kod uspostavljanja povjerenja u odnosu između klijenta i terapeuta, unaprijed se traži dopuštenje i objašnjava se o kakvom se dodiru radi. Posturalna organizacija – Jedno od najzanimljivijih dijelova tjelesno orijentirane psihoterapije jest spoznaja da naša iskustva u razvojnim fazama našeg djetinjstva utječu ne samo na oblikovanje naših stavova i uvjerenja, već i naše tjelesne i posturalne organizacije. Kada se ego nalazi pod pritiskom, prirodno se pokušava prilagoditi situaciji kako bi izbjegao potencijalno oštećenje ili raspad. U toj fazi prilagodbe sudjeluje i tijelo. Određene mišićne skupine organiziraju se na specifičan način, prateći taj proces prilagodbe. U konačnici, tijelo poprima oblik upravo procesa prilagođavanja na uvjete u djetinjstvu i stvara se tzv. karakterna struktura
